Izodi iz knjige Nazifa Doklea,prevod i redakcija Prof. Sadik Idrizi celokupnu knjigu mozete preuzeti sa ovog sajta u pdf formatu: bogumlizam
Nazif Dokle BOGOMILIZAM I ETNOGENEZA TORBEŠA KUKSKE GORE Preveo sa albanskog i uredio Sadik I. Idrizi
Uvod U etnografskoj oblasti Gora, istočno od grada Kuksa, u okrugu sa istim imenom, u opštinama Šištejec i Zapod, u selima Borje, Crnjeljevo, Košarišta, Očiklje, Orešek, Orgosta, Pakiša, Šištejec i Zapod, živi kompaktno slavensko stanovništvo (najbliže Makedoncima), koje drugi, između ostaloga, nazivaju i pogrdnim imenom „Torbeši“.U potrazi za izvorima koji bi mogli baciti svjetlo na porijeklo ovog imena, težinu njegove pežorativnosti i etnogenezu ove populacije, prije sedamnaest godina u ruke mi je pao članak poznatog albanskog istraživača Dimitra Šuterićija (Dhimitër Shuteriqi) Bilješke o herezama u Albaniji objavljen u časopisu Istorijske studije 2, Tirana, 19801. Članak mi je privukao pažnju, ne samo zbog toga što je bacio svjetlo na jedan srednjovjekovni fenomen koji dotad nije bio dotaknut u albanskoj istoriografiji, već i zbog činjenice što autor koristi ime „Torbeš“ kako bi objasnio etimologiju toponima Trbač (Vlora, Valona). Dalje, pozivajući se na vizantijskog historičara iz XIV vijeka Halkokondila i bugarskog istraživača Dimitra Angelova, iznio je mišljenje da je ovo jedno od imena kojim se nazivaju pripadnici bogomilskog pokreta poniklog u X vijeku na prostoru bugarske države, odnosno u jugozapadom dijelu današnje Makedonije. Ubijeđen da sam ušao u trag i da su objašnjenja Šuterićija nedovoljna kako bi se došlo do nekog određenog zaključka, odlučio sam da nastavim istraživanje. Nažalost, napori su bili uzaludni. Pored pomenutog članka, nekoliko redaka o bogomilizmu u albanskom enciklopedijskom rječniku, koje je takođe napisao Šuterići, i jednog pasusa u tekstu o istoriji Balkana Fakulteta za istoriju i geografija Univerziteta u Tirani, na albanskom jeziku ništa drugo nisam mogao pronaći. O stranoj literaturi u to vrijeme, zbog cenzure komunističkog režima, nije moglo biti ni govora.Međutim, ovo saznanje, te neka terenska istraživanja pojačala su moje uvjerenje da je došao trenutak da se izađe sa idejom da Torbeši Gore imaju veze sa bogomilskom herezom i da se njihova etnogeneza vezuje za ovaj pokret. Tezu sam objavio u listu „Baškimi“ koji izlazi u Tirani 1. avgusta 1991. godine pod naslovom Gora i Gorani. Tekst nije prošao bez kontroverznih komentara. Kasnije, naročito nakon 1999. godine, saznao sam da o bogomilizmu postoji bogata literatura, te da je to bio i prostorno i vremenski veoma raširen i snažan heretički pokret sa velikim utjecajem na istorijska zbivanja u srednjem vijeku na Balkanu, Maloj Aziji i u cijeloj Evropi. Moram priznati da sam doživio razočarenje i inferiornost kada sam saznao da ova moja teza nije bila nova. Čak je mnogo ranije bila postavljena i od nekih veoma poznatih autora. Preostalo mi je da istražim nešto što bi pomoglo pojašnjenju etimologije imena Torbeš i možda još ponešto, pored imena, što je od bogomilizma ostalo na terenu. Istraživanje je rezultiralo ohrabrujućim materijalom na osnovu kojeg sam došao do zaključka da se u Gori, odnosno da je stanovništvo u njenim selima, osim uvredljive težine imena Torbeš, sačuvalo i prakticiralo još mnogo toga što pripada bogomilskoj doktrini i praksi. Sve do čega sam došao formulisao sam u radu „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori“ koji sam prezentirao na jednoj sjednici Međunarodnog simpozijuma balkanske turkologije održanog u Kotoru u Crnoj Gori od 8-12.septembra 2003. godine, koji je kasnije u skraćenoj verziji publikovan u reviji na bosanskom jeziku Alem koja izlazi u Prizrenu. Odjek ovih dviju publikacija kod intelektualaca i širih čitalaca Gore premašio je moja očekivanja. Pored entuzijasta koji su smatrali da sam otkrio Ahilovu petu.
1 Shuteriqi, Dhimitër, Shënime mbi herezinë në Shqipëri, “Studime historike” 2, Tiranë, 1980, 3 u vezi etnogeneze Torbeša Gore, bilo je i onih koji se nisu mogli ubijediti i kojima nisu bili dovoljni svi argumenti koje sam iznio. Neki drugi sa političkim i etnocentričnim opterećenjima, ili zahvaćeni patriotskim sindromom, negirali su sve jednim potezom pera. Čak su negirali i dalje negiraju postojanje vrijednosti kulture, jezika i etnografije ovog stanovništva. Insistirajući arbitrarno i odbijajući svaku moralnu, naučnu i građansku činjenicu, proglasili su a priori da je jezičko, kulturno, etnografsko i folklorno nasljeđe Gore u potpunosti albansko. Čak se nisu ustručavali da promjene i imena mjesta, da ih izbrišu iz karte Gore itd., itd. Ukratko, srpski i albanski istraživači ne prihvataju ovu tezu iz prostog razloga, jer ona objašnjava da Torbeši nisu niti srpskog niti albanskog porijekla. Bošnjački, makedonski i bugarski istraživači je prihvataju, dok Gorani, ošamućeni i uljuljkani u kolijevci dilema, računaju pragmatično i samo u korist ličnog preživljavanja.Ubijeđen da sam ušao u jasni trag bogomilizma u Gori, te da samo ime nije dovoljno,uvažavajući sva reagiranja nezavisno sa koje strane ona dolazila, obavezao sam se da produbim izvore i terenska istraživanja kako bih problem razjasnio do kraja. Ovo me je dovelo do knjige koju predstavljam širokom čitateljstvu i naučnim krugovima sa uvjerenjem da sam pred njih iznio dovoljno dokaza koji nedvosmisleno potvrđuju da je porijeklo Torbeša Gore povezano sa bogomilskim pokretom, da bogomilstvo u Gori nastavlja da egzistira i da ih ime Torbeš prati neprekidno od XI vijeka do danas. S obzirom da su bogomilski heretički pokret i njegova doktrina malo ili uopšte nisu poznati u Albaniji, odlučio sam da knjizi pridodam i poglavlje u kojem naširoko objašnjavam ovaj srednjovjekovni balkanski fenomen koji je bio toliko raširen da je zahvatio čitavu Evropu. Ovo sam uradio i zato što sam smatrao da ću pomoći čitateljima kako bi bolje shvatili ono što je obrađeno u drugom poglavlju. Međutim, čitatelji i istraživači su ti koji će dati svoj sud o onome što sam predstavio. Autor 4 I. Bogomili i bogomilizam a. Nazivi Bogomili predstavljaju jednu od srednjovjekovnih sekti, masovni heretički pokret ili kako je još zovu nova hereza2 koja se brzo raširila na Balkanu, Vizantiji, Evropi, Rusiji i Maloj Aziji i koja je skoro pet vjekova imala snažan utjecaj na filozofski, religijski, socijalni, politički, kulturni i ekonomski život na ovim prostorima.Od bogomila imamo bogomilizam, doktrinu, znanje, učenje koje propagiraju bogomili, osnovne teze kosmogonije, eshatologiju, porijeklo i stvaranja svijeta, spuštanje zle sile sa neba,stvaranje vidljivog svijeta i čovjeka, dolazak Hrista i njegova borba sa đavolom, kraj svijeta i sudbinu pravednika i grješnika.3 Većina naučnika smatra da se naziv „bogomil“ može vezati za ime osnivača nove doktrine,organizatora i propovjednika ove sekte, bugarskog popa Bogomila.Branko Panov ovu vezu dopunjava vjerovanjem popa Bogomila da su njegovi sljedbenici najbliži i najdraži Bogu („mili na Boga“)4.Za Biljanu Đurđević-Stojković pod znakom pitanja je i porijeklo ove sekte kao što se i njeno ime može razviti u tri varijante. Ona piše: „ Prema većini naših autora bogomili su svoje ime dobili na osnovu dvije slavenske riječi koje znače da su oni Bogu – mili, dok prema mišljenju dr.Stefana Petrovića ime ove sekte označava da su oni prijatelji. Ali, postoji i treća tvrdnja da su bogomili ime dobili po imenu organizatora i propovjednika ove sekte na Balkanskom poluostrvu,bugarskom popu Bogomilu.“5 Malić Osi ime bogomil vidi kao jedno od mnogih imena koja se koriste za sektu masalijana koja je najbliža sekti euhita, što je opet naziv jedne druge sekte koja je nastala na tlu Sirije a čije ime označava onoga koji se moli bogu (bogomolj). On zaključuje: „Masalijani poklanjaju najveću važnost molitvi i postu. Toliko se mole da su ih iz tih razloga prozvali bogomilima(bogu dragi).“6 Za bogomile se koriste i druga imena koja su se proširila i imala masovnu upotrebu. Na tlu Makedonije i Srbije za bogomile se koriste nazivi „babuni“, „kuduđeri“, „torbeši“7, u Bosni, od
2 Shuteriqi, Dhimitër, Shënime mbi herezinë në Shqipëri, “Studime historike” 2, Tiranë, 1980, str. 199. 3 Antoljak, Stepan, Asmati edna toponomistička zagatka, “Srednovekovna Makedonija” 1, Skopje, 1985, str. 771- 806; Đurđević-Stojković, Biljana, Bogomili - Sekte vere, leksikon, Narodna knjiga, Beograd, 2002, str. 53-59; Panov,Branko, Bogomilskoto dviženje vo Makedonija, Srednovekovna Makedonija 3 Skopje, 1985, str. 247-366; Durham,Edith, Bosnja dhe Herzegovina, Njëzet vjet ngatërresa Ballkanike, Tirana 1927, str. 133-144; Vasilev, Georgi.B’lgarski bogomilski i apokrifni predstavi v anglijskata srednovekovna kultura, Sofija 2001, str. 7-22; Ančev, Panko.Tajnata kniga na Evropa, Strannijat ricar na sveštenata kniga, Sofija, 2004, str. 264; Shuteriqi Dhimitër, Fjalori enciklopedik shqiptar, Tiranë 1985, str. 107; Angelov, Dimitr, Proizhod na bogomilstvoto, Bogomilstvoto v B’lgarija,Sofija, 1969, str. 69-118; Ivanov, Jordan. Bogomilstvo, Bogomilski knigi i legendi, Sofija, 1925, str. 14-44; Jireček,Konstandin, Istorija Srba I, Beograd 1988, str. 128-129; Historia e popullit maqedon, Skopje, 1983, str. 22-38; Ostrogorski Georg, Histori e perandorisë Bizantine, Tiranë, 1997, str. 182; Marjanović, Čedomir, Istorija Srpske crkve, str. 52. 4 Panov, Branko, Srednovekovna Makedonija 3, Skopje 1985, str. 269. 5 Đurđević- Stojković, Biljana, Sekte vere leksikon, Narodna knjiga, Beograd, 2002, str. 53. 6 Osi, Malić, Prizren drevni grad, utvrđenja i njegova najneposrednija sela Jablanica i Pousko, Prizren 1996, str. 142 – 145. 7 Panov, Branko, Srednovekovna Makedonija 3, Skopje 1985, str. 269; Ivanov, Jordan, Bogomilski knigi i legendi, Sofija 1925, str. 40. 5 domaćih su prozvani „krstjani“, a od stranaca „patareni“8. U Albaniji je bogomilizam poznat pod heretičkim imenom „novicijani“9, dok u Maloj Aziji kao „fundagiagiti“ i „masalijani“.10 Tokom druge polovine XII vijeka utjecaj bogomilizma se proširio i na druge zemlje Evrope. U sjevernom dijelu Italije još prije 1167. godine bio je značajan broj dualista koji su nosili ime„katari“, dok u Francuskoj oko godine 117. postojalo je više od jedne opštine dualista formirane od krstaša Drugog krstaškog pohoda (1147) koji su došli u kontakt sa bogomilizmom tokom njihovog prolaska preko Balkanskog poluostrva.11 Zbog ovog utjecaja i jakih i stabilnih međusobnih veza, sljedbenici ova dva heretička centra, odnosno katari i albižani, prozvani su i„bugari“ a onda još i bulgr, bugar, burgar, brug, bogr, boulgres, bugares i dr.12 ili bogomili.13 b. Karakter Još od 1712. govine, kada je svjetlost dana ugledao prvi rad14 o njemu, sve do danas bogomilski pokret privlačio je i nastavlja privlačiti pažnju desetine naučnika koji su se na ovaj ili onaj način izrazlili o njegovom karakteru. Uprkos mnogim razlikama, sve naučnike koji su pisali o bogomilizmu možemo podijeliti u dvije grupe. Prvi forsiraju i precjenjuju religioznu stranu dok drugi socijalno-političku. XVIII – XIX vijek Njemci J. L. Wolf (1712), J. L. Oeder (1734) i Francuz C. Schmidt (1849) su bogomilsku doktrinu posmatrali samo iz ugla teologije, kao religioznu herezu, isključujući njenu socijalnu stranu.Prema B. Kiprijanoviću (1877), F. Račkom (1880) i K. Radčenku, ovu doktrinu, prije svega, treba posmatrati kao religioznu i ne povezivati je toliko sa ukupnim i konkretnim ekonomskim aktivnostima u srednjovjekovnoj Bugarskoj koliko sa ulogom prethodnih heretičkih doktrina kao što su maniheizam, pavlićanizam (pavlicijanizam) i masilianizam. Ovakav pristup posmatranja ima i Golubinski (1871) koji svoje procjene temelji na pozicijama pravoslavne crkve. Kod drugih autora kao što su A. Giljferding (1858), N. Osokin(1869), M. G. Popruženko (1899) i dr. bilo je pokušaja da se u obzir uzmu i unutrašnji faktori koji su utjecali na pojavu bogomilizma na prostoru Bugarske i da se identifikuju ne samo sa religiozne, već i sa socijalno-političke strane. M. Drinov (1869) prosto smatra da je bogomilizam samo asketska ideologija. Isti autor vidi isključivo socijalnu stranu ove doktrine i nije sklon da povjeruje da je ona prosti nastavak starih heretičkih doktrina. Za njegovog savremenika R.Karoljeva (1871) bogomilizam je, prije svega, religiozna doktrina koja predstavlja duboku i 8 Ivanov, Jordan, Bogomilski knigi i legendi, isto. 9 Shuteriqi, Dhimitër, Shënime mbi herezinë në Shqipëri, “Studime historike” 2, Trianë, 1980, str. 206. 10 Angelov, Dimitr,Bogomilstvoto v Blgarija, Sofija, 1969, str. 384-385; Osi, Malić. Prizren drevni grad…, str.150. 11 Angelov, Dimitr, Bogomilstvoto v Blgarija … isti. str. 426. 12 Angelov, Dimitr, Bogomilstvoto v Blgarija, isto. Str. 462-464; Ivanov, Jordan, Bogomilski knigi i legendi, isto, str. 41 – 42. 13 Camileri Rino, Historia e vërtetë e inkuizicionit, Tiranë, 2004, str. 26; Antoljak, Stepan, Srednovekovna Makedonija 1, Skopje, 1985, str. 939, 956. Zapravo Albižane nazivaju francuskim bogomilima, dok katare italijanskim bogomilima. 14 J. L. Wolf, Historia Bogomilorum, Vitemberg, 1712. 6 potpunu deformaciju hrišćanstva, dok je N. Filipov vidi kao posljednji stepen prethodnih dualističkih religioznih doktrina. XX vijekD. Blagoev (1906) bogomilizam vidi kao direktan odraz realnosti bugarskog srednjovjekovnog feudalnog društava i kao protest seljačkih masa protiv represije koja je dolazila od strane velikaša i visokog crkvenog klera. Dalje, autor bogomile vidi kao ljude koji su pokušavali obnoviti ranohrišćanske opštine i slobodu potrošnje.D. Culev je 1910. godine izjavio da bogomilizam nije socijalni pokret, već religiozna hereza, nastala na osnovu prethodnih aktivnosti heretičkih doktrina, živog paganskog vjerovanja među Slavenima, izopačenosti visokog klera i monaha u toku X vijeka i mržnje prema vizantizmu. On blati bogomilizam kao tamnu i destruktivnu doktrinu koja isključuje svaku svjetlost i ugrožava državu i društvo.N. P. Blagojev (1912) zaključuje da su bogomili bili borci za oživljavanje starog slavenskog društva, koncepta i sistema opština na bazi polova, koje su bile uništene zbog učvršćivanja vizantijskih pravnih normi u Bugarskoj. On, dalje, smatra da su okolnosti koje su dovele do rađanja bogomilskog pokreta bile akutni agrarni problemi bugarske države X vijeka i teško stanje seljačkih masa isključenih iz imovine i ugnjetavanih od strane velikaša i sveštenstva.Sami bogomili nisu bili protiv države uprkos tome što su bili proganjani od svih njihovih zakonitih vladara. Oni su se borili samo protiv uzurpatora. Nisu bili ni protiv institucija crkve,brinuli su se o njenoj čistoti i unutrašnjoj nezavisnosti, ali su bili protiv utjecaja vizantizma i katolicizma. Kasnije (1923) ovaj autor ide još dalje kada kaže: „ Bogomilizam u Bugarskoj ne predstavlja nikakvu vrstu hereze, već je nastao kao politička posljedica pojedinaca nezadovoljnih vlašću.“Prema D. Miševu (1916) pojava ove doktrine je izraz protesta naroda koji je naučio da živi u demokratskoj slavenskoj organizaciji i koji je bio nezadovoljan promjenama nastalim nakon pokršavanja.Edith Durham je bogomilizam nazvala novom vjerom.15 Godine 1925. Jordan Ivanov je zapisao: „Kao što je navedeno po istorijskim dokumentima, bogomilizam, njegova dogmatika i etika u suštini predstavljaju zanimljivu pojavu u moralno-religioznom i socijalnom životu.“16 Klinčarov (1927) bogomilizam definiše kao izraz nezadovoljstva seljačkih masa protiv vladajuće klase i zvanične crkve. Suprotno, B. Šarenkov smatra da bogomilizam predstavlja nastavak i transformaciju starog maniheizma u uslovima bugarskog srednjevjekovnog društva. Dok V. N. Zlatarski u bogomilizmu vidi isprepletenost religioznih sa političko-društvenim elementima, gdje su do izražaja došli narodni protesti izazvani od strane vizantijskih vladajućih slojeva u srednjovjekovnoj Bugarskoj X vijeka.I. Snegarov (1928) identifikuje bogomilizam najprije kao religioznu herezu i smatra da su za njen nastanak od presudnog značaja bila još uvijek živa paganska vjerovanja među bugarskim stanovništvom tokom X vijeka i duboko moralno posrnuće sveštenstva. N. Filipov, samo godinu dana kasnije, piše da se kroz bogomilizam izražavaju težnje narodnih masa na povratak u demokratski slavenski sistem... 15 Durham, Edhith, Njëzet vjet ngatërresa ballkanike, Tiranë, 1927. str. 136. 16 Ivanov, Jordan, Bogomilski knigi i legendi, Sofija, 1925, str. 44.