ISTORIJA GORE,ŽUPE I OPOLJA U XIV VEKU KROZ ASPEKT ANALIZE SVETOARHANĐELSKE HRISOVULJE U sagledavanju istorijskih prilika XIV veka na teritiroji ovih župa jedan od značajnih dokumenata jeste hrisovulja o osnivanju manastira sveti arhanđeli kod Prizrena.Značaj ovog dokumenata ogleda se u mogućnosti analize sustava stanovnistva,postojanja naselja i imena stanovnika,naćina privređivanja i društvenog uređenja starosedelaca ovih područja.Sam dokumenat je pronadjen 1860 godina u iskopinama manastira Petra Koriškog od strane Jovana Šafarika(1).Mora se naglasiti da je pronađeni dokument kopija originalne hrisovulje koja je najvjerojatnije bila pisana na pergamentu u obliku svitka koji istorijski nikad nije pronađen.Dokument koji je pronašao J.Šafarik bio je u obliku ukoričene knjige koja je bila prepiska originala i koja na osnovu paleografskih i filoloških analiza bila prepisana skoro u isto vrijeme kada je nastao originalni dokumenat.Pronađeni dokument je bio sa ispreturanim listovima, sa nekoliko delova koji su nedostajali.Nedostajalo je deo agende i završni dio.Ukupno je pronađen 91 list ili 182 strane.Dve godine nakon pronalaska J.Šafarik je priredio prijevod sa staroslavenskog.Posle njega usljedilo je jos nekoliko analiza pre svega od strane P.Srećkovića i D.Bogdanovića.Poslednju analizu je priredio Siniša Mišić 2003 godine u okviru Instituta za historiju,knjiga 3.Zanimljiva je i istorija samog dokumenta koji danas ne postoji pošto je u toku prvog svjetskog rata 1915 nestala iz Narodne biblioteke u Beogradu.Prevodi i analize se uglavnom oslanjaju na prvi prepis J.Šafarika.Sama hrisovulja je bila zakonsko-zadužbinski dokument koji je pre svega nastao kao želja cara Dušana da u okviru zakonskih odredbi uredi vlasničku strukturu,nacin privređivanja,prava i obaveze stanovništva, buduće zadužbine u kojoj će biti i pokopan.Dokument datira najverovatnije izmedju 1349/1350 godine,iako je jos 1343 postavljen kamen temelja i izabrano je vlastelinstvo koje će podizati zadužbinu.Ovde se mora pomenut jedan vrlo bitan detalj koji se u istorijskoj gradji često ne pominje ili se uzgred pominje a to je cinjenica da je manastir podignut na mestu već postojeće bogomolje staroromanskog-vlasko aromunskog stanovnistva kome je pridodata i okolna zemlja koja je kupljena od ranijih vlasnika od strane Grigorija,koji za uzvrat dobio na doživotno uživanje novokupljenu crkvu Petra Koriškog.Ova bogomolja je u pripremi za gradnju svetih arhanđela srušena,ali su njeni ostaci pronađeni pri otkopovanju na početku XX stoljeća.O ovome govori prvi naucnik koji je radio na otkopovanju svetih arhanđela P.Grujić(2) u delu“Otkopavanje svetih arhanđela“ na stranama 240-241.Novokupljena crkva u selu Koriša bila je privremeno sedište i baza iz kojeg je obavljana priprema za zidanje arhanđela.Kao otkupnina starim vlasnicima vlasima,izvršena je i otkupnina prema vladaru a to je bio manastir Hilandar pa je i njemu zauzvrat dato polovina sela Šištajec i Orešok.U agendi zadnjeg izdanja S.Mišić greši i daje podatak da selo Šištajec više ne postoji i ako ovo selo danas broji oko 1500 zitelja i nalazi se kao najveće goransko selo u Albanskom delu Gore. Pre topografske i demografske analize podataka iz same hrisovulje izneću pojašnjenje nekoliko termina i istorijskih cinjenica koje će biti vrlo korisne pri celokupnom sagledavanju situacije u ovoj regiji.Pre svega hteo bih da istaknem istorografiju samog termina vlah,aromun. Prema Gustavu Weigandu postoji zajednički naziv za sva vlaška plemena, a to je:Arămâni, Armâni. Međutim, Vlasi se nazivaju i karakterističnim lokalnim imenima, kao što su Karaguni prema crnoj kabanici i Fărşiroţ prema lokalitetu Frashër(Fraš’r) u Albaniji. Međutim, ako polazimo od podataka raznih putopisaca, konkretno od F. C. H. L.Pouquevillea , W. M. Leaka , A. J. B. Wace, M. A. and M. S. Thompson, M. A. , i drugih koji su se, putujući kroz vlaška područja, upoznali ne samo s njihovim životom,socijalnim strukturama, načinom privređivanja, duhovnom i materijalnom kulturom,nego i s činjenicom da se Vlasi, odnosno Arumuni sastoje od različitih plemena,koja se međusobno razlikuju ne samo po karakteru nego i po mentalitetu, ne treba nas iznenaditi njihova polinomičnost. U Grčkoj, konkretno u Atici i Beotiji, pod imenom “Vlah”, bez obzira na to da li se radi o Albancima ili pak o Arumunima, podrazumijevaju se seljaci. Za obe zajednice može se upotrebiti naziv Vlachipimenes. Taj je naziv novijeg datuma, stvoren od obrazovanih ljudi, a odnosio se isključivo na Arumune. Kao podrugljivi nadimak upotrebljava se i pojam Kutsovlasi (Kuco-Vlasi) “Hromi Vlasi”. Cincari je, pak, nadimak, dan od Srba(3). Odnosi se na Arumune, ali i na Slavene koji su se zajedno s njima iselili iz Makedonije na područje na kojem žive Srbi. Ime su dobili po tome što ti doseljeni Arumuni za “pet” umjesto činč, što je karakteristično za dakorumunski, izgovaraju cinc. Takav naziv za Arumune karakterističan je samo za Srbe koji su imali tesne odnose s Dakorumunima koji žive severoistočno od njih. Ime Cincar poznato je u Mađarskoj i u Rumunjskoj, ali vrlo je malo prisutno na jugu. Samo se u Epiru može tu i tamo čuti, i to samo u pejorativnom smislu. Osim navedenih lokalnih imena ima i drugih, kao što su Karagulis “straža”, a to je onaj koji tu dužnost obavlja danju i noću nad svojim stadima. I u Makedoniji sami se pastiri nazivaju Colbans, zapravo turski Čobanin “pastir". U Albaniji također postoji nekoliko imena za Arumune. To su: Epiraţi za Arumune iz Epira; zatim Gogolar za Vlahe iz Prizrena i Debra u Makedoniji; Grămusteni su Arumuni s planina Gramos; Karaguni često se koristi za utvrđivanje razlike između njih i Fărşiroţa, međutim to ime nose i oni Arumuni koji govore albanski; Moscopoleni ili Voskopojari su Arumuni iz Moskopolja odnosno Voskopoje i njegove okolice; Myzeqarë (Mizećari) su Vlasi koji žive na području Mizećeje u Albaniji. I na kraju,zovu se i Rëmeri, što je albansko ime za Arumune, a dolazi od latinskoga Romani. Giuseppe Valentini kaže da Albanci Arumune često zovu i çoban, “pastir”, a možda i karavanđije. U Albanaca za Vlahe postoji i pejorativni naziv “Llaciface”, kao štoje za Srbe “Cincari.” Cincare odnosno, kako oni sami sebe nazivaju Arumune, Srbi, Bugari i Makedonci još nazivaju Crnovunci,Karakačani, odnosno Karavlasi, Karagunid, odnosno Karagunides, Ašanima (na srpskom i bugarskom), Kucovlasi, što zapravo znači “HromiVlasi,” Bijeli Vlasi, arnautski Vlasi, Karakolčani, Sarakačani i Fărşiroţi u Makedoniji. U stranim, pak, ispravama, i to uglavnom u papinskim ispravama XIV. veka, upotrebljavaju se sledeći oblici: Wlachie, Wlachos, Wlachiam, nationis Wlachorum,Wlachonibus, Wlachones, Wlachonum. Za razliku od izvornog imena “Vlah”, pojam Arumun za etničke Vlahe na Balkanu stvoren je od obrazovanih ljudi u XVII veku.Njima je bio cilj upozoriti na povijesni kontinuitet Arumuna, odnosno Vlaha, od Trajanovih Romana, od kojih su potekli i Dako-Rumunji, i to ne samo po jeziku i govoru nego i povijesnim dokumentima. Opšte je mišljenje da etnonim Vlah dolazi od Volcae, imena velikog keltskog naroda kojeg spominju G. J. Cezar, Tit Livije,Strabon2i Justin, a koji je bio sastavljen od različitih plemena. Poznato je da se krajem IV. i početkom III. st. pr. Hr. Kelti doseljavaju na balkansko područje, i to u dva navrata. Prvi put 280. godine pr.Hr. u pravcu Makedonije i Ilirije, a u drugoj su invaziji Kelta na Delfe 279. godine prije Hr. s Volcima sudjelovali i Tectosagesi, također veliko keltsko pleme. Obe su se ove invazije odvijale kroz područje Dardanije i Makedonije. Tit Livije o ovom drugom pohodu Kelta kaže sljedeće: ”Velika i silovita masa Gala, pokrenuta siromaštvom svoje zemlje ili željom za pljačkom, misleći da joj nijedan od naroda kroz čiju je teritoriju imala da prođe nije ravan po snazi oružja, predvođena s Brenom dođe u Dardaniju. Tu izbi razdor: dvadeset tisuća ljudi s poglavarima Lonorijem i Lutarijem odvoje se od Brena i upute u Trakiju” Drugi, pak, nastave put prema Grčkoj. Koliko god da su se Kelti, koji su na ovome pohodu doživjeli poraz raspršili na sve strane, ipak, ih je ostalo i na tome području, a deo se, pod vodstvom Bathanata, probio do Podunavlja, gde su se nastanili, i poznati su pod imenom Skordisci. Navedeno područje vrlo je važno za razumijevanje etnogenetskoga procesa Vlaha. Naime, to je bilo područje između Trakije, Makedonije i Dardanije, odnosno životni prostor tračkog plemena Besa. K tomu još treba reći da u Meziju, Trakiju i Makedoniju dolaze također mnogi skitski narodi, kao što su Peucini, Trutungi, Austrogothi, Virtingui, Sigipedi, Kelti; zatim Gothi, Huni. Svi oni na tome području, koje je zapravo “colluvies gentium”, to jest “mješina naroda”, imaju udjela u etnogenetskom procesu. A poznato je da je taj proces dugotrajan, podvrgnut utjecajima supstrata, superstrata i adstrata iz čega, integracijom i dezintegracijom raznih etnokulturnih elemenata, nastaje nova etnija s imenom prevladavajućeg faktora, što su konkretno u ovom slučaju Volcae, odnosno Vlasi. U tom procesu bez sumnje važnu su ulogu imali i italski kolonisti koji su bili nositelji rimske kulture i civilizacije, latinskog jezika, nošnje, pa i mentaliteta “formam mentis.” Posrijedi je fenomen romaniteta, odnosno latiniteta,koji nije bio posvuda istog intenziteta. Za razliku od urbanih centara, selo i planinska područja ostali su izvan doticaja toga kulturnoga blaga.To potvrđuje i činjenica slabe prisutnosti latinskog jezika izvan urbanih sredina.Jedino se u tom duhu može i treba shvatiti sintagma da su Vlasi paleobalkansko romanizirano stanovništvo. Jer amalgamiranje raznih etnokulturnih elemenata Vlaha nastavljeno je i nakon doseljenja avaro-slavenskih plemena na Balkan, o čemu govore pojmovi kao Vlaho-Richnini, Meglenski Vlasi, koji su, zapravo, mješavina Rumunja s područja Dunava, dovedenih od Pečenega(4), te pojmovi Arvanitovlasi,Servoarvanitobulgarovlasi i dr. Iz svega rečenoga može se zaključiti da su Vlasi, nastali na navedenom području, autohtono paleobalkansko latinizirano, odnosno romanizirano stanovništvo. Istina, iako neki bizantski autori (Kekaumen, Chalkokondil) govore o emigraciji sa sjevera prema jugu, ipak se na osnovi toponimije i drugog lingvističkog materijala dade zaključiti da se ne može govoriti o nekoj seobi Vlaha sa severa prema jugu.Stoga, bez obzira na polemike oko njihova porekla, Vlasi su, ipak, zaseban i samosvojan narod koji nikada nije živeo u zajedništvu s Rumunjima severno od Dunava. Prvo spominjanje Vlaha pod tim imenom u delima bizantskih autora povezano s ubistvom Davida, jednog od četiriju kometopula, između Kastorije i Prespe kod mjesta zvanog “Lijepi Hrastovi”.To se dogodilo 976. godine, a djelo je Vlaha o d i - t a i , tj. Vlaha “putnika”, odnosno “karavanlija”, koji su bili u službi Bizanta s obavezom čuvanja magistralnog puta Via Egnatia, koji je povezivao Drač i Apoloniju sa Solunom. Tipični oblici društvene organizacije Vlaha jesu “zadruga”, odnosno “falkare” i “katuni”,kao povremena naselja, karakteristična za stepske socijalne zajednice, a koja su preko nomadskih elemenata doneli Avari. Takve etno-socijalne strukture žive na širokim područjima Balkanskoga poluotoka. Važno je, ipak, konstatirati da bizantski autori ime “Vlah” upotrebljavaju u etničkom značenju, i to tokom cele vladavine Bizantskog Carstva. Tako Ana Komnena u svome djelu “Aleksiada,” govoreći o regrutaciji vojske protiv Pečenega 1091. godine, između ostaloga kaže da je osim Bugara bilo i “onih koji su vodili nomadski život(obično u narodnom jeziku zvani Vlasi).” Važno je da se ime Vlah spominje uz etničko ime Bugari. Da je kojim slučajem Ana Komnena htjela spomenuti opšti naziv “pastir”, onda bi upotrebila postojeće izraze kao što su: poimèn, boskos, pistikos i dr. Što se pak hrišćanstva Vlaha tiče, ono je bilo latinskog obreda, o čemu jasno govori latinska terminologija, iako su bili, kako veli bizantski autor Kekaumenes, nevjernici odnosno praznovjerni s mnogo poganskih elemenata. Bazilije II. Bugaroubojica(976.-1025.), potukavši makedonskog cara Samuila (976.-1014.), čime se oslobodio opasnosti koja mu je pretila sa severa, pripojio je 1018. godine te dijelove Bizantskom Carstvu. Suočen s pojavom Vlaha, koji su se borili protiv Bizanta, a koji su bili rasprostranjeni po čitavoj Bugarskoj, on je nastojao da ih stavi pod nadzor i na političko-socijalnom, i na duhovnom planu. U tu svrhu on 1020. godine osniva zasebnu episkopiju za Vlahe sa sedištem u Vranju, koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije(5). Ta vlaška episkopija bila je namijenjena za sve Vlahe na Balkanu.U hrizovulji se, naime, među ostalim čita: “isto tako, svi gradovi koji su bili zaboravljeni poveljom mojeg veličanstva bit će ipak podvrgnuti vlasti istoga sakrosanktnog arhiepiskopa koji će pobirati porez od svih pa i od Vlaha koji žive raspršeni po čitavoj Bugarskoj...”. Reč je, zapravo, o crkvenom porezu, koji su vernici morali plaćati radi uzdržavanja episkopa i popova. Osim ove u XIV. stoljeću osnivaju se i druge episkopije za duhovne potrebe Vlaha, kao što su one u Lerini (tj. Florina/Grčka) ili u Prilepuu Makedoniji. No, ipak se samo po sebi nameće pitanje: zašto se do 1020. godine ne spominje nijedna vlaška episkopija? Uopšteno se smatra da razlog tome treba tražiti u činjenici što su Bugari nasilno nametnuli Vlasima hrišćanstvo istočnog obreda i slavenski jezik, podvrgnuvši ih postojećim episkopijama. Po svoj su prilici pre toga Vlasi su pripadali hrišćanstvu zapadnog obreda, možda arijanskog ili semiarijanskog ispovijedanja.To se može zaključiti po tome što se upravo na tom području arijanstvo,odnosno semiarijanstvo, najduže održalo. A što se tiče obreda, to se može videti na osnovi verske terminologije na njihovu jeziku. Međutim, iako im je nametnuto pravoslavlje, a s njime i liturgijski jezik dotičnih autokefalnih pravoslavnih crkvi, oni su u svojim crkvama i liturgiji pjevali i molili na vlaškom jeziku. Poznato je, naime, da je hrišćanstvo nomadskih struktura ispremiješano s elementima poganstva i praznovjerja. Papa Grgur IX. (1227.-1241.), u pismu kralju Beli IV.od 14. XI. 1234. izričito kaže, “da Vlasi, iako se imenom smatraju kršćanima (...) imajuobičaje i obrede koje su kršćanskom imenu neprijateljski”. Uzme li se u obzir njihovo arijanstvo odnosno semiarijanstvo s jedne strane, te Kekaumenovo kazivanje da su Vlasi nevjerni – istina riječ je o Vlasima Tesalije, Epira i Grčke – s druge strane,onda je shvatljiv i njihov lak prelaz iz jednog verskog sustava u drugi, konkretno na bogumilstvo, tu, za bizantske pisce – mnogoliku herez, karakterističnu za područja na kojima su živeli balkanski Vlasi i čiji su bili izraziti predstavnici, pa onda i prelaz na islam. U srpskoj srednjovjekovnoj državi Vlasi se spominju u prvoj ispravi koju je Nemanja izdao u prilog hilandarskome manastiru. Zapravo velik broj srpskih carskih povelja, koje govore o Vlasima jasno pokazuje povećanje tog etničkog elementa koji je bio ne samo različit od srpskog, nego i rasprostranjen na čitavom području Srbije.U tim poveljama vidi se da ih srpski vladari nude manastirima ako, naravno, nisu sačuvali autonomiju, kao što je to bio slučaj u Starom Vlahu, kraju između Drine i Lima, ili pak o Valahiji u Bosni. Valahija će u XV. veku biti sastavni dio titule Nikole Iločkog “Bosniae et Valachiae rex” na natpisu na slici u bolnici Santo Spirito u Rimu (Sala Laucisi) koja ga predstavlja kod nogu pape Siksta IV. (1475.). U XIV. I XV. veku nastaju važni emigracijski pokreti vlaškog stanovništva s Kosova i oko Vardara prema severu, te njihovo nastanjivanje u dolini Timoka i Morave. Poznato je da su oni bilingvalni, odnosno poligloti. Naime, osim vlaškog jezika kojim su komunicirali unutar porodice ili međusobno, govorili su i jezik sredine u kojoj su živeli. Budući da se u trgovačkim odnosima na Balkanskom poluotoku koristio grčki, koji je (zajedno s turskim u zemljama pod otomanskom vlašću) bio trgovački jezik, vlaški trgovci koji su govorili grčki i turski često se javljaju kao Grci, a samo ime otkriva da su bili Vlasi.Gubitak vlaškoh jezika u područjima Gore,Opolje i Sredske se poklapa sa bugraskim osvajanjima i pravoslavnom orjentacijom Hrićanstva pod uticajem Bugara a kasnije i Srba.Međutim ovaj bilingvizam se održao i dana danas samo se dualizam ogleda u jeziku većinskog naroda koji je vladar na široj teritoriji kojoj potpadaju ove regije.Tako danas drugi jezik za stanovnistvo u samoj Gori,Opolju i Sredskoj je Albanski , a za one koji su u Srbiji je srpski.Prizren je nasleđeni grad od Vizantije i za vreme uprave Srba u gradu je bila izutno jaka kolonija dubrovčana i kotorana.Mnogi ugledni dubrovčani su živeli i trgovali u gradu.Sve vreme srpske uprave gradom oni su držali u zakup prizrensku carinu.Neki od njih su Marinus i Micha de Bona,Andruchus de Sorgo koji je jos 1366 trgovao svilom iz Prizrena za Veneciju.U gradu su postojale dve katoličke crkve.Manatir Hilandar se u smislu zemljoposedstva granicio sa Arhandjelima pa su sledeća sela pripadala hilandaru:Gornja i Donja Hoča,Neprobište,Mamuša,Slamodravi,Retivlja,Trnie,Retivštica i Trnovac.Prvo selo koje se pominje u arhanđelskoj hrizovulji je Ljubižda koje se granići sa Jaglednicom i do ušća Posuga u Jaglednicu.Zaseok Skorobište je isto pridodat manastiru a graničio se atarom sela Ljubinje i Koriša.Izmedju ovih sela Ljubiždi je dat put za ispašu stoke koji je zakonski zastićen da se nesme orati.”I zaselak Ljubižnje i Skorobišta isto tako,pogledavši ucinismo:put koji vodi od Ljubižnje više Skorobišta u planinu do puta da drže Skorobištani ,a više puta sto se nalazi do planine prema Svetom Petru,i dole opet do međe Koriške da imaju Llubiždani pravo na progon u planinu,i da stoku napasaju Ljubiždani i Skorobištani kako su i pređe napasali.A niko pored puta da ne poore planine ,ko li poore da plati gospodaru zemlje 100 perpera.A od Koriše Ljubižnji je međa :Dragšanj dol,na Gumance,na Solište,na Ražanu,ispadajući bilo na Uši,na Bulac a od Bulca niz Breg niz Tocil.Selo Koriša sa crkvom Svetim Petrom ,novom ,što je kupio Grigorije,sa vinogradima i kupljenicama,sa voćem i dudinjacima,i sa mlinovima,i sa zaseokom Pakostinje i Bustino i sa poljem i sa šumom i sa gorom i planinom.A međa mu je u donji kamen kod krnje jele,i otud na Igrištiu u kamen ,i niže Igrišta u drgi kamen u Gvozd,i otuda pravo u Vodički potok,kako potok spada u reku,a iz reke u Velju stenu,i od stene u Drvenu crkvu,i od crkve uz breg uz najviši vrh kod presedline.A Businu je međa :preslop,studenac,Dupna rudina,Javorova poljana”Ovde se mora obratiti pažnja na dva vrlo bitna detalja.Prvo cinjenica je da je crkvu Petra Koriškog kupio od starosedelaca starac Grigorije što potvrđuje tezu da su sakralni spomenici vlaško-aromunskog stanovnioštva na ovoj regiji vec bili monoteistički sa svim oblicima dulističkog ispoljavanja duhovnosti.Pošto se kupovina zemlje i crkava pocela odvijati od 1320-1330 godine dobijamo podatak da se prve pravoslavne bogomolje Srba grade tek nakon početne kupovine od starosedelaca.Na osnovu ovog primera teza S.Mišica da je to novosagrađena crkva izvucena iz termina “novom”nije tačna jer se ovaj termin odnosi na novokupljenu crkvu a ne novosagrađenu.Drugi bitan detalj je međnik zaseoka Bustino gde se pominje Drvena crkva.Ovakav oblik sakrale građe se nikad nije pojavljivao u srpskoj srednjovekovovnoj državi već je odlika aromunskog stanovništva i predstavlja osobinu građenja od drveta i objašnjava relativni mali značaj ovakvih objekata kod samog stanovništva. Tu se pominju dva zaseoka Pakostino i Busino koji su se spojili sa selom Koriša.Stanovništvo ovih sela bilo je vlasko,na ataru ovih sela se prvi put javlja termin “zakupnica” koja oznacava otkup zemlje od starosedelaca za izgradnju manastira i doseljavanje srpskog stanovništva.Tako je u selu Ljutoglav nedaleko od Koriše doseljeno i nastanjeno stanovnistvo koje su sacinjavali zidari koje je car Dusan preselio iz Pnuća.Ovi novodoseljeni stanovnici su bili izuzeti skoro svih obaveza koje su davane drugom stanovništvu osim zidarskih poslova.Selo Recani na bistrici se granići sa atarom sela Lokvica a medja je reka Vasavica.Južno od Rećana spominje se selo Nebregošta.U Opolju i Gori govori se o selu Rabča sa popovima Glavatom i Rajkom.Ovde cu pojasniti termin pop koji se često koristi u izvrnutom značenju.U nekoliko goranskih sela (Rabča,Krstec,Radeša,Brod,Pakiša) postojale su lokalne crkvene zajednice koje su isprva imale katolicku hriščansku orjentaciju,da bi pod uticajem Bugara pocela pravoslavna orjentacija sa velikim elementima dualizma pošto se služba služila na vlaskom jeziku uz velike elemente paganstva.Ovakvi objekti su bili u vlasnickoj svojini samog popa.Srpska crkva koristi zatečeno stanje i omogućava zadržavanje poseda kao baštine,sa ograničenjem da se baština nalazi na Manastirskom posedu ili da se za uzvrat da tri njive zakonite manastiru kao zalog za upravljanjem crkvom i to po pravoslavnim običajima nastojeći u činjenjici da ce ostalo stanovništvo početi praktikovati ortodoksnu kršćansku orjentaciju.Međa sela Rabča je na Stlpnik pa na Sinji vir,na Vlasovo brdo,na Rudine,na Crtež,na Svirilnicu,po obodu brega na Krvavu lokvu kako put upada u česan na kolibe,i niz put na dva bora,na vrh Rujišta,a sa selom Plav kao su i do sada držali.Selo oba Krstaca i sa zaseocima i sa vinogradima i sa planinom i sa svim pravima,a medja mu je do međe Rabečke i do međe Pakiške.Selo Pakiša sa košarištima a međa mu je iz reke na Bratištevicu na mratinju crkvu posred kneževe njive i otuda na crtež,na Stipanj dol na vrh Zapođana a odatle do granica vlastele bogorodica Ljeviške.Selo Bučje ,a medja mu je od sela Plav posred Bratoslalja hrida ,po bregu pravo u potok,a iz potoka na studenac kod Lučna do puta,i od Brezne je Bučja međa,na Rujištu niz brdo kosom do puta.Selo Radeša sa zaseokom Radešicom i sa planinama,i sa svim pravima,a međa mu je od Leštana povrh Slavkovca,po bregu niz oštro kamenje u Dejkova mlačišta,pravo u potok preko dola na brdo na Gar,i otuda pravo grebenom kako se kamen valja u dolu,iz dola posred Štedima na Đurilovac putem na krak ,posred Garčica na most u Velju reku; A od opolja Radeši je međa u Beli grohot (posed bogorodice Ljeviške),u ograđeni kamen pravo niz brdo na Kupčišta u Ilijinu crkvu kako put vodi u rudinu u Lokvicu,i kako put slazi u Velju reku,i niz reku na Velji most u beleg.Selo Brod i drugi Brod sa popom Dikanom i sa njihovim rodom i sa njihovim baštinama,i sa zaseokom Grmljani,a međa mu je od planine na prvoslava na Slap,na Oblo brdo,na Suhi studenac,na Modri del,niz reku na Milčeva košarišta(selo Mlike danas),niz reku Kruševsku do potoka,kako upada Zlipotok u reku,niz reke uz breg na preobraženje,na krst u studenca putem velikim na potok na Stratoriju,te putem kako cesta vodi na Vraniće a črni grozd i Čiste neka seku u opština Oršuša i Globočica i Brod-iz reke u Jelšije,uz potok Krstovački kako se sastaje sa dolom Veljim i uz dol Velji kako izlazi na razvođe na Hrust,i otuda razvođem kako se kamen valja ovamo i onamo na Slavkovac.Ovde moramo pojasniti termin krst i krstac koji se javljaju pri određivanju međa a predstavljaju postavljene krstove bilo od drveta ili od kamena koji su bili međnici na mestima gde nije postojala neka značajna prirodna odlika tipa reke ,potoka ,dola pa se pribegavalo obeležavanju međe krstom.Za Goru je interesantan završni detalj određivananja međa, koji koji govori o situaciji kada dolazi do kupovine zemlje starosedelaca,od strane Manastira ili bogatih darodavaca da u tom slucaju i ako se kupi zemlja ona može privremeno ostati u obradi straosedelacima ili crkvenim ljudima koji su taj posed prodali.Ovde se navodi i podatak da su to jedina sela sa crkvama u prvoj recenici zavrsne odredbe.Prevod odredbe” I u ovim crkvenim selima u gori sto se nađe kupljenica i prikija župska da je drže,a što se nadje u župi kupljenica ili prikija crkvenih ljudi ,da je takođe drže,a međa da stoji kako je upisana u hrisovulju”.Odavde se nameće zaključak da ostala sela u gori koja nisu omeđena već samo pomenuta kao graničnici sela kao sto je Lestane,Milkine košari,Zlipotok,Krusevo,Brezno,Plavje,nemaju nikakav crkveni entitet,sto bise dalo objasniti činjenicom sa su ova sela verovatno nastala nakon nasilnog prelaska aromunskog stanovništva na hrišćanstvo u XI veku pod uticajem Bugara koji su uspeli u najvećoj meri da istisnu staroromanski jezik i ostave svoj jezički entitet koji se vremenom razvio u poseban supstrat u delu Gore,Opolja,Sredske,bilo odvajanjem starosedelaca iz sela koja su imala crkveni entitet ili novoprodoslih vlaha.Iz podataka vidimo da pored vlaskog stanovništva,starosedelačko stanovnisto cine i Arbanasi.U dokumentu su pobrojani katuni arbanasa: katun Đinovci,katun Mađerci,katun Beloglavci,katun Flokovci,katun Črnča,katun Caparci,katun Đonovci,katun Špinadinci,katun Novaci.Arbanaski katuni su raspoređeni uglavno na pojasu Prizren-Suva reka i prema Orahovcu.Katun Šiklja se granicio sa donjim pologom i Gorom i za razliku od srbalja oni su u porezu davali polulukno sto je polovina mere za žitarice kao porez.U današnje vreme ceo luk bi iznosio oko 13 litara,a davali su srbi iz sredske i selo Rabca ceo luk.Katun Šiklja je bio zadužen zajedno sa Gorskim selima da daju stražu manastiru onoliko koliko odresi iguman.Svi Albanaski katuni su pridodati vlastelinstvu manastira arhanđela i imali su obavezu da rade u crkvi kao i srblji.Čak je uloga Arbanasa bila da nose tovare ulja iz Bara koji je kao porez ubiran u Baru jer je porez od sto perpera ostajao Baranima.U jednom delu pri opisivanju priloga vlastelinstvu manastira navode se imena ribara iz Plava koji će biti zaduženi za ribolovu na Drimu.Inetgralni prevod”I priloži carstvu mi ribare u Plavu po imenu Budoje sa decom,Bogoje i brat mu Radan,Radeta sa decom,Hvaloje sa decom i sinovcem,Bogoje Gradojević sa braćom,Priboje Drugović sa braćom i stric mu Radovin sa decom”Ovim se nesumljivo potvrđuje teza o vlaskom poreklu i većine stanovnika Opolja,naročito sela Plav,Brezno,Bučje.Posebnost naredbi svakom od naroda koji zive u ovoj regiji određen je takozvanim zakonom.Zakon serbljima,vlasima.Na ovom delu teksta doslo je i najveće greške pri sređivanju rukopisa obzirom da su strene bile ispreturane.U redu kakvom je složen i prihvaćen u savremenoj srpskoj istoriji postiji veliki niz grešaka koje se odnose na zakon serbljima gde se u tom delu pominju naredbe vlasima a u sređivnaju teksta te su strane stavljene u zakon o serbljima(6).Ovo se naročito odnosi na Goru i Opolje.U delu zakona stoji sledeće:” I da ne bude vojske nijednom ćoveku crkvenom,ni vlahu ni srbinu.A kobile da napasaju vlasi dobrušinci,i da im se daje beleg na dmitrov den,po dva ždrebca ili deset perpera,i mesečnina i gunjevi i klašnje,a da daju uvek dohodak kao i drugi vlasi.A stoka crkvena,ovce da pasu Brođani,a ine rabote u župi da im ne bude,vec da oru crkvi i seno nose doma,i da im se daje mesecnina za ovce,i travnina da im se ne uzima,i jagnjeća koža da im se ne uzimai tri uzdara : Janj,Rad,Dobroslav i Lalzin brat Andreja sa zetom Kalojanjom da daje svake godine četrdeset konjskih ploča Ivanko sa dvojicom braće da daju za godište tri kože lisičjeA ovo su kovači: Dabiživ iz Povilska,Rajko kovač iz JablaniceA ovo su obučari: protomajstor Rajko,Bojko Zlatarević,Vasil Presvetić,Sokol Sukijasović,Kosta Gonšin zet,Đurko Dimanov brat....” Ovo su samo pojašnjenja za neka vlaska naselja ili određene vlahe zanatlije koji će imati specifičnije poslove, i ovde se navodi šta je kome zadatak i nacin na koji će oni biti plaćeni i koji će porez oni plaćati u odnosu na ostale vlahe.U samoj toponimiji imena nalazimo čisto vlaški entitet.Shodno tome ovo nikako ne može biti u zakonu o serbljima ,već o zakonu o vlasima.Ova greška se verovatno potkrala samom J.Šafariku pri prvom sređivanju rukopisu.Zakon vlasima glasi:”da daju od pedeset –jednu ovcu sa jagnjetom,a drugu jalovu i s runima,i da daju svake druge godine konja ili trideset perpera,kao sto su davali carstvu mi,a posle ovoga caru da ne daju,i da daju od svake kolibe jagnjeću kožu i isporak.A koji su poklonici( idolopoklonici) jos i sami da obračunavaju desetak ,da daju u jesen pokrivače a u proleće po dva brava jalova.A vlasi koji su ubogi da teže vunu crkvenu sto im bude naredio iguman.A drugi vlasi da daju okroje i klašnje,i so da nose ,i u zimištu da kose seno kobilama i gradove da prave,i jagnjila da grade,i pastuve da cuvaju kobilama,i zito da nose,i tovar sa igumanom”Ovim zakonom su obuhvaćene mnoge kategorije vlaha,pa i ubogi i bolesni su imali zadatak da skupljaju i predu vunu za igumaniju.Ovakvi nameti su zasigurno povećali stopu pravoslavne orjentacije vlaha.Jedan od razloga zašto je to verovatno imalo minimalni karakter je vremenska instanca do ulaska Turaka na ove prostore,odnosno svega pedesetak godina važenja ovih propisa. U sledećem delu daćemo popis nekih vlaških katuna koji su bili brojniji i organozovaniji više radi ilustracije imena ljudi i njihovih familija,jer se istorijski ovakvi popisi stanovništva sa ovim imenima kasnije u XVI veku pojavljuju i u turskim defterima sa ovih terena.“ I priloži mi carstvo vlahe blacane,po imenu:Bajislav premićur sa sinovima,Kostadin sa braćom i sinovima,Rajan sa braćom i sinovima,Navrap sa braćom i sinovima,Krajislav sa braćom i sinovima,Mileš sa braćom,Preja sa sinovima,Prodan,Altoman,Kumanic,Priboje,Bujačin,Milkus,Hrana,Dade,Ivanko,Dajul,Raja,Lazor,Dragoš,Dminko,Prede,Ukopa,Dojul,Krajimir,Dejce,Preljub,Budiša,Đon,Balan,Hlap........”“ vlasi katun guncati: Hrs sa sinovima,Dabiživ sa braćom,Bratoje sa sinovima,Đura sa braćom,Njegul sa sinovima,Milten,Prvoje,Tihomir,Vladul,Volica,Prvan,Smil,Bratoteg,Desivoj,Brata,Draja,Volica,Ruđa,Rob,Arđur,Rašul,Stajul,Dobroslav,Dragija...”U samoj integralnoj verziji postoji popis svih imena ljudi u katunima prizrenske regije,ovde je samo ilustrativno dat nabrojen sled imena zbog fililoške i antropolingvističke potvrde vlaskog identiteta i kulture starosedelaca ovih regija. U rezimeu navedenih cinjenica nameće se nekoliko zaključaka koji nepobitno potvrđuju status starosedelaca ovih prostora aromunskog stanovništva koje se jasno razlikuje od arbanasa i srba,koje ima posebne obaveze i dužnosti u odnosu na trenutnog vladara,ali zadržava svoj identitet uz nesumljivi upliv svih vladara ovih prostora kroz vekove.Činjenica o postojanju drvenih crkava kao objekata donekle objašnjava nepostojanja arheoloških nalazista u ovim regijama jer kao takve se nisu održale do današnjih dana.Toponimija koja se pominje u ovom dokumntu koji datira iz polovine XIV stoljeća se u najvećem broju održala i do dana današnjeg.Iz datih međa se i danas može na primer odrediti granica selu Brod jer je toponimja mesta ostala ista gotovo nakon 650 godinaRazjašnjavanje cinjenice o prihvatanju slovenskog korena jezika u Gori,Prizrenskoj zupi u vreme bugarske vladavine IX-XI stoljeća na ovim prostorima bi umnogome razrešilo pitanje tacnog datiranja vremena gubitka staroromanskog jezika u ovim populacijama.
(1) Jovan Šafarik-po rođenju Slovak koji je svoj životni vek proveo radeći u Srbiji,nakon skolovanja u Bratislavi,Prahu i studija medicine u Pešti na poziv srpske vlade dolazi i radi na istoriji južnoslovenskih zemalja.U više navrata putuje u krajeve Osmanskog carstva,1846 izdaje knjigu o proputovanju,da bi 1860 godine u iskopinama manastira sv.P.Koriškog u selu Koriša pronašao povez knjigu sa ispreturanim listovima,koja je bila prepis originalne hrisovulje,kojoj je nedostajalo više od dvadesetak strana.Listovi nisu bili obeleženi pa je sam Šafarik po njegovom nahođenu sredio deo rukopisa i fotografisao dve stranice.Nakon prvog svetskog rata ovom dokumentu se gubi trag jer je stradao u požaru,pa se sve naknadne analize i izveštaji urađeni na osnovu rukopisa Šafarika. (2) P.Grijuć-prvi istraživač koji je radio na izučavanju i iskopavanju ruševina manastira sv.Arhanđeli u trećoj deceniji XX veka.Zanimljivo je da je tokom istraživanja u okviru zidina glavne crkvene zgrade otkriven temelj prethodnog objekta koji je postojao na tom mestu.Istraživanjem je utvrđeno da su to temelji stare Vlašo-aromunske bogomolje,na čijim je temeljima podigut kompleks manastira.Grujić je opisao i deo mozaika,mesta nekoliko grobova,i drugih dragocenosti kojima se nakon toga gubi trag. (3) Karakteristika različitih nazivanja starosedelaca ovih prostrora proističe iz činjenice polinomičnosti ovih konglomerata naroda,koji istorijski imaju mešavinu od Gotski i Keltskih plemena pa do Turskih predosmanskih plemena Pegeneza i Kumana. (4) Pecenezi su staro nomadsko Tursko pleme koje se iz delova današnjeg Turkmenistana naselilo u krajeve Ukrajine,a odadle u IX veku put podunavlja pod terorom Kumana gde se mešaju sa Mađarima,a pod njihovim uticajem kreču put juga u delove Dardanije odnosno današnjeg Kosova.Pominju se 1091 kao učesnici napada na Carigrad kada ih je porazio vizantijski car Aleksije I Komnen,nakon čeka su rasuti po čitavom delu danasnje Makedonije i Kosova. (5) Ohridska arhiepiskopija je bila skoro do XIX veka jedina autokefalna arhiepiskpija na ovom delu balkana,jer srpska autokefalnost je u dva navrata uskraćivana u periodima Osmanske vlasti.Stoga je bilo kakva verska aktivnost na ovim teritorijama u tom vremenu imala centralno uređenje od strane Ohridske arhiepiskopije koja je imala ulogu da Vlaško-aromunska plemena podvede pod svoju nadležnost kako bi postali "pravi vernici" ,odnosno kako bi počeli praktikovati pravoslavlje. (6) O genezi Vlaške toponimije i imena ima najvećih manupulacija i pokušaja prisvajanja od strane mnogih,pa se tako vlaški entiteti i imena dovode u kontekst slovenske geneze i porekla.Tim se stvara iskrivljena slika i pokušava na taj način postaviti stvari onakvim kakve su prihvatljive za one koje falsifikuju istoriju,kako bi pokazali istorijski kontinuitet i pravo.Primeri koji pokazuju vlaski entitet ljudi jeste izravno priznanje tih ljudi da su vlasi odnosno sebe su smatrali vlasima.Pogledajte imena:veoma je značajno da se 1396. godine stanovnici Ćeklića sami iskazuju kao "Vlasi". U tom dokumentu oni izjavljuju: "Nos Nichola Grubsic, Cusic Manovic, Bacel Voanovic. Glava Hosrichnic, Vochotta Tolic, Vithoye Popovic, Petan Pribojevic, Biladin Vladoievic, Vlaci".Ime Vlađ, po Skokovoj analizi, otkriva svoju vlašku formaciju, kao što imena Radul, Milun, zatim ime starješine Lavenda sin Bogdana i Stanoje sin Lavende.Imena Radul,Milkus,Dajul,dobijalju vremenom slovensku paralelu kao Rad,Milko..Toponimija imena nepobitno potvrđuje romansku genezu koja se u susretu sa novpridoslim slovenima menja i dobija karakter slovenske toponimije.
Literatura:
1-Svetoarhanđelovska hrisovulja- S.Mišić Institut za istoriju,SANU 2-Vlasi kao polinomičan narod- Z.Mirdita 3-Podaci za istoriju srpske crkve-I.S.Jastrebov 4-Izvestije o putovanju u Serviji 1847- J.Šafarik 5-Hrisovulja kralja Stefana Dečansko manastiru bogorodica Ljeviška 6-Otkopavanje svetih Arhanđela -P.Grijić 7-The history of the Balkan Peninsula -Ferdinand Schevill 8-Being Vlach, Singing Greek”: Greek-Aromanian Music Contacts in 171 the Pindus Mountain Range-Thede Kahl 9-The Vlah Minority in Macedonia: Language, Identity, Dialectology, and Standardization-Victor A. Friedman - University of Chicago 10-Hrisovulja cara Stefana Dušana manastiru svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila kod Prizrena - snimci prepisa Janka Šafarika-Mladenović Aleksandar, Nedeljković Jasmina 11-Hrisovula cara Stefana Dušana, kojoma osniva monastir sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Prizrenu godine 1348-J.Šafarik Glasnik Društva srbske slovesnosti 12-Islam in the Balkans: religion and society between Europe and the Arab world-H. T. Norris 13- L Arbanon et les albanias au XI siecle-Ducellier,delo Variorum IV 14-A History of the first Bulgarian empire- Steven Runciman 15-De administrando imperio-Konstantin VII Porfirogenet 16-"История Византийской империи. Период Македонской династии (867-1057)", Ф. И. Успенский