U ovom tekstu ćemo pokušati dati prikaz razvoja događaja u Gori i oko Gore,u 20-tom vjeku kroz etape pokusaja asimilacije koja svaka za sebe može činiti celinu obzirom na modalitet i razvoj događaja.Osobenost ovog vremena čini ne samo istorijski momenat pripajanja i prekajanja granica ovih prostora,nakon vekovne osmanske vladavine,već i zvanična politika balkanskih država o rasparčavanju teritorija koje su te balkanske države smatrale svojim državnim interesom.Pored nacionalnog državnog interesa postojao je i opšti interes svih balkanskih država pretočen kroz krilaticu“Balkan,balkanskim državama“.Pod opštim interesom se smatralo istrebljenje svega sto ima veze sa islamom i Turskom,bez obzira na oblik i formu,kao kompenzacija za vremena osmanske vladavine.O nacinu kako je ovaj „visoki“ državni interes ostvarivan na balkanu pisali su mnogi istoricari,novinari,putopisci,sami akteri. Svetozar Markovic u svom delu Srbija na istoku pise. „Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gde su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela.Ovakva politika je bila sastavni deo zvanicne politike Srbije.O ovome u radnickim novinama pise S.Marković“ Ta zločinstva nisu dela pojedinaca ni ličnoga raspoloženja, već sastavni deo »nacionalne« politike balkanskih država.Srpska vojska je istrebljivala Arnaute po Staroj Srbiji i Arbaniji, a bugarska Turke po Trakiji i grčka Turke i Arnaute na Devolu, sa zločinačkim uverenjem da time vrše jedno »nacionalno delo«, da, skidajući taj nevini svet s lica zemlje, skidaju s vrata neprijatelja sa kojim će u budućnosti biti teško izići na kraj“ U nastavku S.Marković upućuje pitanje“ Predajući ovo pismo javnosti, Vi ćete, druže uredniče, postupiti u duhu rada socijalne demokratije i vladu javno staviti u položaj: ili da za vinovnicima ovih zločina učini poteru, ili da se sa zločinima solidariše. Ako se odluči na prvo, to neće biti samo slaba satisfakcija, pa ipak satisfakcija uvređenom osećanju svakoga kulturnoga čoveka i jedan akt koji ona duguje uniženom ugledu srpskoga naroda, već i javna zaloga da će jedanput prestati da radi sistemistrebljenja jednoga celoga naroda. Ako vlada pokuša da preko ove javne optužbe pređe, onda će bar ogromne posledice ovoga sistema pred istorijom i srpskim narodom biti nepobitno ostavljeni njoj u odgovornost. A one će se pamtiti s kolena na koleno” Ovakav način delovanja nije zaobišao ni Goru.Teritirija Gore koja je imala autonomiju od vremena Vizantije,u srednjovekovnoj srpskoj državi,pa i u osmanskom carstvu pretpela je sva zlodela osvete kako Srpske tako i Bugarske vojske za vreme i posle Balkanskih ratova.U duhu ovakve politike je nastavljeno sve do 1923 godine,kada kreće druga etapa koja se ogleda kroz asimilaciju preko sistema školstva.Treća etapa proizilazi iz neuspešnosti prve dve etape,kao vid kolektivnog iseljenja za Tursku.Četvrta etapa se odvija u SFRJ do 1964 godine i poslednjeg iseljavanja za Tursku.Peta etapa se karakteriše početnim životom porodica zajendno sa ženskim članovima u urbane delove države i prvim sopstvenim školovanim kadrovima.Šesta etapa je emancipacija žena,gubitak sopstvenog islamskog identiteta i uloge zene kao čuvara ognjišta u Goranskoj porodici.Zatim sledi potpuna urbana emancipacija i početak samostalnog individualnog rada ženskih članova porodica,čime je narušen sistem organizacije porodice i započet je nezaustavljiv proces deislamizacije koji neminovno vodi u asimilaciju u zavisnosti od mesta boravka i države koja je imala političku vlast nad teritorijom Gore.
ETAPA-I
(1900-1921)
Gorana prelazu u dvadeseti vek čini teritorijalno,nacionalno,kurturološkijednu celinu.Nasleđena autonomija još iz ranih srednjih vekova je omogućavala razvoj privrede i školstva bez plaćanja nameta Osmanskoj državi.Kao punopravni članovi Osmanske države,žitelji Gore su uživali sva prava i privilegije u carevini.Način života se odlikovao uslovima prirode,a ovakvi uslovi su u tom vremenu činili izuzetnu vrednost.Samo je u Gori u tom vremenu bilo oko 1 000 000 grla ovaca,koliko procenjuje J.Cvijić.Iz ove grane delatnosti razvija se i trgovina mlečnim proizvodima i mesom koja je donosila velika sredstva narodu.Sir i vuna su izvoženi u Grčku,Egipat(Misir),Bugarsku. Sa 12 hiljada ovaca Abedin Čaja je važio za najvećeg stočara na Balkanu.Pri putu u Ovčije polje u Makedoniji, koje mu je bilo vlasništvo, zakupljivao je čaršiju u Skoplju, jer nije mogao da prolazi kroz njive i livade. On je tog dana vlasnicima dućana plaćao ceo pazar.Stepen intelektualnog razvoja se ogleda najviše kroz duhovnost,pa je tako 1903 u Gori živelo tri Hafiza( vernici koji Quran časni znaju napamet) u selu Radeša,Leštane i Brod (hafiz Ibrahim iz Leštana, hafiz Mehmed iz Radeše i hafiz Mehmed iz Broda).Najveći broj imama i mujazina u prizrenskoji tetovskog regiji bili su Gorani.Među njima svakako se izdvajaju porodice iz Zlipotoka,Bačke i Restelice.Veliki broj oficira Turske vojske sa svršenim školama u Evropi bio je iz Gore. Alji-hafiz koji je živeo u Brodu. On je zajedno sa svojim bratom školovan u Istambulu. Brat mu je imenovan za glavnog muftiju u Solunu a Alji - hafiz je došao u rodni mu Brod. Svestan šta znači nauka počeo je svoju misiju na opismenjavanju svojih Brođana najpre a onda i ostalih Bošnjaka u Gori. Sagradio je mejtep (mekteb) gdje je i sam živeo. Osim muškaraca podučavao je i žensku decu Qur'anu, ali i drugim naučnim disciplinama. Mekteb je radio negdje do drugog svjetskog rata, kada se Alji-hafiz odselio za Tursku. Imao je veliku porodicu. Jedan od njegovi potomaka Ćazim bio je sekretar Univerziteta u Istambulu, drugi ambasadori u Švedskoj, Španiji, Italiji, Bugarskoj..Jedan od velikih učenjaka tog vremena Hađi Omer Lutfi je bio i lični izaslanik Talat Paše za pregovore u Jemenu 1911,sa završenim fakultetom Al-Azhar u Kairu,pisac preko 60 dela,prevodilac preko 15 dela sa arapskog i persijskog jezika inače rođenog u selu Rabča.U Gori su postojale medrese i ruždije koje su pored verskih programa imale i nastavu iz klasicnih predmeta,matematika,botanika,geografija...Kulturna delatnost je uglavnom vezana za duhovnost pa je na primer restelički imam Mula Daut svojeručno prepisao dvadeset kopija Qurana časnog.Velik broj zanatlija u Prizrenu bio je iz Gore,kujunđije,stolari,a najviše cenjenji u to vreme nalbatini.Ovakav razvoj prilika u Gori je biouslovljen poistovećivanjem sa Turskom državom,natalitetu koji je uslovljavao i širenje van teritorija Gore.Primer je popis iz 1913 godine kada Srbija osnivagorski srez u selu Vraništa koji broji 28 117 žitelja ovog sreza(ukljucujući i Opolje).Identifikacija sa Turskom državom najbolje očitava ključna bitka za Tursku državu u I svetskom ratu na mestu zvanom Cannakale,na zapadu poznata kao bitka kod Galipolja,kada je svoje živote položilo oko 400 Goranina braneći opstanak Turske države na tlu Balkana.U znak zahvalnosti je Turski bataljon KFOR-a podigao spomen zahvalnicu šehidima u Gori blizu sela Zlji potok.Slabljenje osmanske drževe neminovno se reflektuje i na oblast Gore. U jesen 1912 godine na teritoriju Gore ulazi Srpska vojska.Za Srpsku vojsku to je samo još jedan teren kroz koji treba proći i u sadejsvu sa drugim snagama izaći na „Srpsko more“,jer jedan od osnovnoh postulata tadašnje Srpske države je bio kako kaže N.Pašič-država na granicama Dušanove države i deo mora kako bi ekonomski razvoj bio održiv,bez obzira što na delu primorja nema Srba niti je istorijski ta teritorija bila ikad pod srpskom upravom:“Izlazak na more nesme da bude pitanje,već moranje bez obzira dali na tom terenu živi srpski zivalj,jer osnova trgovine i razvoja bez mora za Srbiju je neprihvatljiva“Ovakav stav će umnogome doprineti i rasparčavanju Gore na dva dela,jedan koji je ostao u Srbiji i drugi od devet sela koji je u Albaniji.Reflektovanje ovakvog stava na Goru proistiće iz činjenice da je Srbija nadajući se da ce ratom,ako ne pregovorima imati izlaz na more, zauzvat uvek može trgovati nekim delom zauzete teritorije,kao što je i učinjeno sa delom Gore.O značaju ideje izlaska na more ilistruje sledeće“ ". Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simboliko krštenje mora načinivi sabljom znak krsta po povrini vode, nazvavši Jadransko more "srpskim morem ".Pitanje definitvnih granica je reseno deset godina nakon toga jer srpska vojska koja je zastupala ideju granica iz 1913,iz razloga mogućeg izlaska na more,seiz oblasti Ljume povukla tek 1925 pod međunarodnim pritiskom,predajući deo Gore Albaniji.U izveštajima iz tog vremena narod ovih regija je nazivan srbi-mauhamedanske veroispovesti,svesno ubrajajuči ovaj narod u svoju nacionalnu konfesiju što za rezultat ima totalnu drugačiju demografsku sliku u odnosu na stvarnu.Ovakvo zavarivanje je uglavnom rađeno sa ciljem predstavljanja odnosa prema Arnautskom stanovništu,smatrajući da je elemenat Gore zanemarljiv i da će na neki naćin biti lako rešen u sklopu nacionalne politike.Od ulaska srpske vojske Gora doživljava sudbinu osmanskog carstva.Neki su pokusali da puskama brane svoje ognjiste,u jesen 1913 godine izbila je i pobuna na Koritniku. Na čelu ustanika je bio čuveni Nail Dano iz Rapče koji je mnogo poznatiji u albanskoj nego u našoj istoriji. Značajan udeo u ovim događajima imao je i mula Rasim iz Zapoda.Ovaj otpor je donekle zaustavio napredovanje srpske vojske. Bogumil Hrabak pominje da je srpska vojska 1. oktobra 1913. godine vodila borbe sa arbanaškim četama "na prizrenskom sektoru", zatim kod goranskog sela Vraništa, gdje je "veoma snažan arbanaški pritisak paralisan", da bi se borbe i dalje vodile kod Lopuškog Hana. "Kod Vraništa su i sutradan (misli se na 2. oktobar 1913. besno navaljivali Ljumljani, Maćani i meštani Vraništa, ali su ih uvećane srpske trupe zaustavljale".Najveći broj učenih ljudi,trgovaca,zanatlija,imama shvatajući značaj trenutka i predviđajući nemogućnost bitisanja pod krstom napušta svoju rodnu zemlju i seli se u krajeve koje još kontroliše osmanska država.Muhađirluk se odvijao u tempu koji je bio uslovljen finansijskim mogućnostima porodica,sa zanimljivim načinom da je jedan od članova familije skoro uvek ostajao kako bi čuvao imanja.Odlaskom i poslednjeg člana,vrednost zemlje,stoke i nepokretne vrednosti su ostale na upravljenje siromasnijem sloju građana Gore.Ovakva demografska slika sa iseljavanjem onoga što je intelektualno i imućno stvara se praznina koja se neće popuniti skoro narednih 80 godina.Narod koji je ostao uglavnom nije bio u mogućnosti da finansira odlazak,ili nije bio na intelekualnom stepenu razvoja da shvati prelomnost trenutka.Ovakvu demografsku promenu nebi izdrzale i mnogo veće zajednice nego goranska.Na sledecoj tabeli če se videti razmere egzodusa,upoređivanjem broja stanovnika izmedju 1913-1921:
1913. 1921.
_______________________
Baćka 410 167
Brod 2.624 1.863
Globočica 607 391
Dikance 458 162
Zli Potok 914 264
Krstec 637 299
Kruševo 405 126
Kukaljane 506 361
Orćuša 376 242
Mlike 326 260
Ljestane 417 336
Radeša 467 447
Rabča (G.I.D) 711 622
Resteljica 2279 745
Ljubošta 316 211
Vraništa 634 509
Krakošta 244 137
ukupno: 12 331 7 142
Ovde ćemo se pozabaviti razlozima muhađirluka.Nepobitno je da je prvi talas bio uslovljen razumevanjem novih okolnosti od strane obrazovanog stanovništa.Međutim sledeći talas je bio uslovljen nedelima i zlocinima koje je srpska vojska počinila na teritorije Gore između 1912-1918 godine.Racunajući na efekat zastrasivanja najuticajnih ljudi po selima,u pocetku su vrsena ubistva seoskih prvaka(imam Kariman u Globočici) kako bi se pokazalo kako će proći svako ko se idejno suprostavi interesima Srbije.U Kruševu je ubijeno 9 ljudi,u Restelici 13 ljudi,u selu Brod 10 ljudi.Radi ilustracije nacina prenosimo razgovor seoskoh prvaka u selu Restelica koji su prethodili zlocinu na mestu Javori:“ Vojska je od seoskih prvaka Rušita Čauša i Husena Rušće zatražila imena petnaestorice ljudi za likvidaciju. U suprotnom oni će biti prve žrtve, a potom i celo selo. U Husenovoj kući se vodio tajni razgovor ove dvojice seoskih prvaka koji je, sakriven na tavanu, slušao dečak Mevljan Turan. On je kasnije postao seoski imam, a ono što je čuo prenio je svojoj ženi Džemilji koja je ovekovječila taj razgovor. - Što da činime, ako ne odredime ljudi, celo selo će nosime na šija - rekao je Rušit. - Ne znam što da rabotame. Kako da raželame nekuje deca, kako da nosime na duša jetimi - rekao je Husen. - Ne znam što je najhubvo da spasime selo. Ja ovja ne možem da izdržim - progovorio je Rušit. - Ja nikogo ne određujem, pa što saka neka bide - zakljčio je Husen.“Nakon ovog razgovorasprski vojnicistrijeljali su slučajno izabrane ljude, samo da se ostali zaplaše i da znaju šta ih ubuduće može zadesiti u svakom trenutku.Strijeljano je trinaestoro meštana, ali su nam poznata samo neka imena: Muhamed i Alija Aljabak, Rahman Ese, Mustafa Bajro, Maksut Šiko. Ragip Ese je uspio da pobegne i sačuva glavu. Mula Vejselj je bio ranjen i zatražio je vodu. Čuo ga je srpski vojnik, vratio se, zamahnuo sabljom i odsekao mu nos i oči. Doživio je duboku starost i sa štapom u ruci pet puta na dan išao od kuće do seoske džamije. Bio je mujezin. Bio je i ljudska nakaza i opomene jednog strašnog zločina.Nakon ovakvih događaja neminovan je bio muhađirluk svakog ko je mogao finansijski izdržati iseljenje.Čak oni koji nisu mogli platiti ceo put su počeli da se iseljavaju za oblast Makedonije i Grčke,da bi odatle u drugom navratu mogli otići za Tursku.Neretko su tamo i ostajali.Pored zlocina srpska vojska je u drugoj deceniji 20 –og veka sa sobom donela i zarazne bolesti(pegavi tufus,dizenteriju...)koje su dodatno desetkovale narod.Preostali stanovnici Gore,mahom siromasniji sloj preživljava ove trenutke i predstavlja supstrat iz koga će Gora ponovo izrasti.Predvojenost dela Gore na srpski i albanski deo u tom momentu se nije mogla osetiti,a velicinu i znacaj ovakve podele će tek shvatiti generacije koje će živeti u drugoj polovini 20 veka.Granica je bila samo formalna,na terenu je sve sve bilo istovetno.Ljudi su putovali, ženili i udavali.Vakum koji je nastao u Gori nakon odlaska intelektualnog supstrata je bio nenadoknadiv.Od 1913 prolazi deset godina do osnivanja prve škole u selu Vraništa koja se zvala „Car Dušan“,zvanično pismo bila je ćirilica,a nastavnici Srbi.Ovih deset generacija između 1913-1923 ostaće bukvalno zauvek nepismeni.Sa takvim stanovništvom je uvek lako manipulisati,ostarivati svoje vizije i mitove.Te 1923 svim Goranima su promenjena prezimena,dodat je nastavka –ić,pa iz tog perioda potiču prezimena koja su odrednica spske konfesionalne pripadnosti.Prezimena koja su vekovno bila u Gori do 1923 godine su imale etimologiju vlasko-aromunske geneze,na primer: Kopač,Rilko,Bojda,Dokle,Balđi,Radul...Nažalost kod većine populacije su ova prezimena zaboravljena,pa su devedesetih godina XX veka pojedini Gorani vratili prezimena koja su im nametnuta 1923 godine smatrajući da su to izvorna prezimena.Kako celokupna populacija nije otišla u muhađirluk,nepostojanje bilo kakve mogućnosti obrazovanja je stvorila uslove za drugu etapu asimilacije.
ETAPA II
(1922-1931)
Nove generacije Goranina koje će zapoceti novi period razvoja poklapaju se sa prvim skolovanjem od 1923 godine.Iseljavanjem svega umnog,i stvaranjem deset nepismenih generacija ucinjeno je da je izbrisana svest i deo istorije.Vise nije bilo onih koji su mogli necemu da nauče,nekome da prenesu,da pokazu svoj stav.Nije bilo imućnih,verski adekvatno obrazovanih,već je ostala samo tradicija koja je preko žena sa kolena na koleno duboko usađivana u goransku srž.Stare majke su pričale deci o „vakatu turskom“,pevale pesme „Čanankale icinde“ neznajući sta pevaju,o kome pevaju.Tradicija je ostala,jer uloga žene u porodici nije mogla biti promenjena nikakvim aktom,ukazom ili nasiljem.Pokušavajući da stvori novu generaciju pismenih ljudi zvanicna srpska politika je bila toliko radikalna,da je u Gori nastava odvijana na cirilicnom pismu,istorija ucena prema tumacenju P.Šafaika,J.Dedijera,I.Garasanina i drugih.Na svaki način je pokušavano da se zatre seme istorijskog sećanja.Agrarna reforma iz 1923 je uzela svoj danak,tako sto su imanja rasparcana na sitne delove,nameti državi bili su ogromni.11.6.1931 usvojen je zakon „O naseljavanju Južnih krajeva“.Stvoreno je povereništvo sa sedištem u Skoplju koje će imati ulogu sprovodioca agrarne reforme i kolonizacije ovih krajeva hrišćanskim stanovnistvom iz Bosne,Hercegovine,Crne Gore.To je ,kako će se kasnije pokazati, samo uvod u definitivno raseljavanje Goranina kao muslimana u Tursku,a definitivnu kolonizaciju i otimanje zemlje za nove koloniste. Narod Gore pocinje da traži izlaz kroz gurbetlak u susednim zemljama,cuvajuci porodicu u Gori.Najveci broj odlazi za Bugarsku u delove oko Plovdiva,Grcku i Makedoniju.Procenat dece koja su pohađala skole u Gori je bio mali,tako da je većina stanovnika bila nepismena.Zenski živalj nije pohađao klasicne škole,već je zaslugom seoskih mujezina povremeno pohađao versku obuku.Ove žene će kasnije biti neizmerno značajne jer će biti glavni prenosioci islamske misle u vreme prvih komunistickih godine posleratne SFRJ.Ove godine i ako naizgled mirne,ratova vise nije bilo,predstavljaju iskusenja za Goranski narod.Bez da ih ko pita kuju se planovi za njihovo kolektivno iseljenje.Neuspeh integracijei pokusaja asimilacije kroz skolstvo ogleda se, u relativno kratkom vremenu od momenta turske vladavine sto je ostavilo mnogo traga u svesti ljudi,poimanju kolektivne svesti o pripadanju Turskoj naciji,kako su se izjasnjavali u smislu nacionalne odrednice.Muhađirluk je nastavljen i u ovim godinama,uglavnom su to bili clanovi familija koje su u prvom talasu ratnih godina otisle za Tursku.Razvoja bilo kakve industrije ,trgovine ili druge delatnosti nije bilo.Narod prolazi kroz godine gladi,bolesti,zebnje,bez vizije i sutra.Jedina nada u Gori je bila mogucnost da se prikljuce hiljadama svojih zemljaka rasutih po Turskoj.Gurbet je postao jedini nacin za zivot.Delatnost gurbetlara se širi, od prodavaca boze,poslasticara i pekara,sve do zidarskih zanata.Svaki gurbetlar koji bi se vratio posle nekoliko godina,bio je tračak nade u bolje,i za porodicu i za prijatelje jer je postojala mogućnost da pri sledećem odlasku povede još nekog od prijatelja i familije.Ovakav nacin delovanja Srbije ima svoje korene jos iz prve polovine 19 veka(1844) kroz "Nacertanije" Ilije Garašina,dela koje će biti publikovano tek 1906 godine a koje predstavlja srž hegemonističke politike,koja je predviđala priključenje onih balkanskih terotorija Srbiji,koje su za vreme srednjovekovne srpske države bili pod upravom Srba i one koje su Srbi naselili bežeći iz osmanskog carstva. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih srpskih programa uključujući i Memoranduma SANU od 1986. godine.O namerama ovakve politike i ciljeva govori i komanda III armijske oblasti u Skoplju koja predlaže sledeće mere:” treba smisljeno, sistematski, ali i energično” sprovoditi ovu akciju; dovoditi srpski elemenat; nastojati da se u što skorije vreme jake kompaktne mase arnautske i turskerazbiju, dovođenjem u njihovu sredinu bar 50% naseg življa; za kolonizaciju u čisto arnautskim i turskim naseljima neće se moći primeniti agrar, tj. oduzimanje, nego bi tu zemlju trebalo оtkupiti po dobroj ceni, pa onda vršiti naseljavanje. Milioni koji bi se dali za otkup te zemlje,po oceni ove komande,bili bi neznatni izdaci prema koristi koja bi se dobila rastresanjem kompaktnih arnautskih i turskih naselja. Ukazuje se, pri tom, i na značajnu pomoćnu ulogu koju treba da odigra crkva, narodna odbrana i privatna inicajativa preko raznih društava“Gora spada u u tom vremenu u kompaktna turska naselja,koja se nije iselila potpuno za vreme ratova od 1912-1918,pa je stoga pripadala planu“B“ koji bi se ostvariovao kroz otkup zemlje i raseljenje u Tursku. U oblasti Gore je ovakvim načinom delovanja ostvarivan projekat o raseljenju,obzirom da je asimilacija bila gotovo nemoguća zbog mnogobrojnih kulturoloških,verskih,jezickih,tradicoinalnih i svih drugih osobenosti i razlika.Crkva nije mogla da ima nikakvu ulogu u kolonizaciji u Gori obzirom na vekovno nepostojanje bilo kakvih oblika sakralne hrišćanske kulture,a sami kolonisti nisu bili voljni da dođu u ovu regiji,gde nigde nije bilo srbina unaokolo 100 km.Upravo ove činjenice jesu fakat zbog kojeg na teritiroju Gore nije naseljen niti jedan hrišćanin kao kolonizator,za razliku od drugih delova Kosova,pa je oblast Gore ostala jedina nekolonizovana oblast na celom Kosovu,neračunajući privremeno naseljene članove administracije i državne uprave.Ovaj period će trajati sve do kraja drugog svetskog rata,obuhvativsi i period koji će se istorijski pokazati kao izvanredno bitan,a za koji u tom trenutku u Gori zasigurno niko nije znao.
ETAPA III
(1931-1944)
Neuspeli eksperiment sa skolstvom u Gori,dao je argumente drugim strujama koje su kreirale zvanicnu politiku u kraljevini SHS,krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20 vjeka.Među njima je svakako delo bosanskog srbina Vase Čubrilovića iz 1937 godineu kojima on eksplicitno govori o nacinu proterivanja,merama koje se moraju preduzeti od strane policije i državne uprave i načinu direkne kolektivne ekstradikcije naroda u Gori u Tursku državu. Pregovori Jugoslovenske i Turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana zapoceli su 1930. godine. Nacelna suglasnost je bila postignuta vec 1931. godine.U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitraži. Tom prilikom su rešena i pitanja oko napuštenih turskih imanja u "Južnoj Srbiji". Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnicka, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su pocele da kruže glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i gotovo sve gorance. Vec te godine u Beogradu se održavaju sastanci na visokom državnom nivou na kojima se razmatraju sve mogucnosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandžaka u Tursku.Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom reši "pitanje" muslimana iz "južne Srbije', odnosno iz Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao što su to planski "rešavale" Grcka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je održan polovinom septembra 1935. u Ženevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih južnih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, ucitelja i vjeroucitelja, te da je narod ostao bez vodstva, obezglavljen i pometen, ustvrdujuci da su seobe nastavljene i nakon Prvog svjetskog rata "narocito prosvjecenih slojeva ". Stalni savet Balkanskog sporazuma je na svojoj sednici krajem februara 1938. donio odluku da se održi konferencija predstavnika Turske, Rumunije i Jugoslavije, kao zainteresiranih zemalja, uz prisustvo grckih posmatraca. Cilj ove konferencije bio je da ispita sve mogucnosti oko iseljavanja muslimana iz Rumunije i Jugoslavije u Tursku, kao i da se Turskoj osiguraju neophodna finansijska sredstva. Konferencija je pocela sa radom polovinom juna 1938. u Istanbulu. Za vreme ovog skupa vodeni su i bilaterarni jugoslavensko-turski pregovori oko iseljavanja "turskog" stanovništva. Ovi pregovori su održani u Istanbulu od 9. juna do 11. jula 1938. godine. Ukupno je održano osam sjednica. Konferencijom je predsjedavao Hasan Haka, predsednik turskog odseka u Ekonomskom savetu Balkanskog sporazuma. Jugoslavensku delegaciju su predvodili Milan Ristic, šef Balkanskog odseka Ministarstva inostranih dela i Vojislav Marovcevic, inspektor Ministarstva poljoprivrede. Pregovorima su prisustvovali i predstavnici Grcke i Rumunije. Na jednoj od prvih sednica Milan Ristic je objašnjavao motive Jugoslavije za iseljavanjem stanovništva: "Mi u našoj zemlji, a osobito u južnoj Srbiji imamo brojnu muslimansku populaciju turskog porijekla. Uprkos izuzetno liberalnom režimu u Jugoslaviji, ova populacija vec duže vreme pokazuje tendenciju za iseljavanjem u Tursku. Nažalost, turske vlasti su zabranile useljavanje ove populacije u Tursku, štoje nanelo veliku štetu ovom narodu, a takode i našoj administraciji. Brojni su primeri jugoslovenskih Turaka koji su, nakon prodaje svojih dobara i nemogucnosti da odu u Tursku, padali na teret naše Vlade, koja im je tada morala osigurati egzistenciju. Ova situacija bila je pogoršana i cinjenicom što su Turska i Jugoslavija vodile politiku uzajamnog prijateljstva i iskrene saradnje, a muslimansko stanovništvo koje se želi iseliti prebacivalo je jugoslovenskoj vladi zbog lošeg tretmana prema njemu odstrane turske vlade. Želeci da udovolji željama ove populacije jugoslovenska vlada je pre godinu dana predložila vladi Republike Turske da zakljuce Konvenciju koja bi regulisala pitanje iseljavanja Turaka iz Jugoslavije". Ristic je dalje istakao daje pitanje iseljavanja za Jugoslaviju ekonomsko-socijalni problem, buduci da postoji dosta siromašnog seoskog stanovništva, koje ceka da im se dodijeli zemlja. Poštoje njihovo izdržavanje veliki teret za zemlju, to je vlada odlucila da im dodijeli obradivu zemlju koja bi ostala iza onih iseljenika koji odlaze u Tursku, gdje, opet ima mnogo obradive zemlje koju niko ne obraduje, te daje zato Turskoj nužno muslimansko stanovništvo iz balkanskih zemalja. Pregovori su završeni 11. jula 1938. godine, kada je konacno parafiran tekst Konvencije o iseljavanju iz južne Srbije u Tursku "jugoslavenskog muslimanskog stanovništva koje je govorilo turski jezik i koje je imalo tursku kulturu". Njome se nisu mogu koristiti osobe kojima je po važecim turskim zakonima i propisima bio zabranjen ulaz u Tursku, nomadsko arnautsko stanovništvo i Romi. Po odredbama Konvencije bilo je predvideno iseljavanje 40.000 seoskih porodica s ukupno 200.000 lica. Iseljenici su prethodno bili dužni da jugoslavenskim vlastima, na osnovu clana 55. Zakona o državljanstvu, daju pismenu izjavu o odricanju od jugoslavenskog državljanstva. Organizirano iseljavanje je trebalo otpoceti 1. jula 1939. i trajati šest godina. Prve godine je trebalo biti iseljeno 4.000 porodica, druge 6.000, trece i cetvrte po 7.000 i pete i šeste po 8.000 muslimanskih porodica. Jugoslavenska vlada je po odredbama ove konvencije trebala platiti turskoj vladi za svaku iseljenu porodicu po 500 turskih lira. Ukupno je trebalo platiti 20.000.000 turskih lira. Postojao je, navodno, tajni dogovor o iseljavanju još 400.000 lica. Napuštena seoska imanja pripadala bi jugoslavenskoj državi koja ih je mogla iskoristiti za kolonizaciju. Iseljenim porodicama ostavljala se mogucnost da mogu povesti sa sobom po cetiri grla krupne i deset grla sitne stoke. Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovništvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanicno samo na tursko stanovništvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci, ukoliko su želeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo poverljivom tumacenju te konvencije kaže se daje ona "tako redigovana da se može primeniti ne samo na tursko vec i na arnautsko stanovništvo; iseljavanje albanskog stanovništva je pravi njen smisao". Kratkotrajno zadržavanje u navedenim srezovima i izjašnjavanje u turskom nacionalnom smislu omogucavalo je svima onim koji su hteli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( "Convention ") je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada. Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, ciji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajuci da ona ne obuhvati Albance.Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih voda, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obaveštena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi sprijecila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generalštab, a to mišljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije. U pripreme za masovno iseljavanje stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je ukljuceno više državnih organa, naucnih institucija. Veliki broj zahteva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naucnici pokušavali da objasne kao "nedoraslost gradanskom pravnom poretku ", bez uzimanja u obzir delovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granicne prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaceg turskog stanovništva u ove nesigurne predele nije uspeo jer Turci nisu želeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve. Drugi svetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata. Izvesnu nedoumicu su medu zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice izmedu "muslimana" i "Turaka". Turska vlada sa svoje strane nije ucinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih "rasa ". Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar gaje upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Ocito je, medutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etno-vjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatraci nisu imali principijelnih primedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao štoje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumievale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvolicnost kod diplomatskih posmatraca, pri etnoverskom poimanju muslimanskih manjina, koja je delimicno bila u samim stvarima, a djelimicno zavisila od znanja, predrasuda i njihove cisto politicke opredjeljenosti. Pocetkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reisu-l-lema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova,da su je oni stekli. U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoc jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljenicko društvo "Jugoslovenska sloga". Clanovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U pocetku su se u ovo društvo uclanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz clanstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. Ijedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te reci. Turska je bila poucena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za nacelo svog državnog programa stvaranje etnicki homogene državne zajednice.U članu 21 je preciziran pojas gore,koji će se iseliti a mi ćemo dati prikaz svih mesta koja su bila predviđena za iseljkavanje ovom konvencijom: ASSIP, PO, Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj, 1938, f. 31, pov. br. 289. U drugom clanu ove konvencije navedeni su srezovi iz kojih se trebalo iseliti stanovništvo. U Vardarskoj banovini to su bili srezovi: Šar planina (Prizren), Gora (Dragaš), Podgora (Suva Reka), Nerodimlje (Uroševac), Donji Polog (Tetovo), Gornji Polog (Gostivar), Galic (Rostuša), Debar, Struga, Gracanica (Priština), Kacanik, Gnjilane, Preševo, Prespa (Resan), Ohrid, Kicevo, Kruševo, Južni Brod, Prilep, Bitolj, Kavadar, Morihovo, Negotin na Vardaru, Skoplje, Kumanovo, Veles, Ovce Polje (Sveti Nikola), Štip, Kocane, Radovište, Strumica, Dojran (Valandovo), Ðevdelija, Kriva Palanka, Kratovo, Carevo Selo i Maleš (Berovo). U Zetskoj banovini bili su obuhvaceni srezovi: Pec, Istok, Kosovska Mitrovica, Ðakovica i Podrimlje (Orahovac). U Moravskoj banovini stanovništvo se trebalo iseliti iz srezova: Lab (Podujevo), Vucitrn i Drenica (Srbica).Ono što će uslediti nakon ove konvecije je jedan od najvećih ratova-II svetski rat,koji gle ironije Gori je doneo bitisanje i opstanak na višehiljadišnjim ognjistima.Zvući čudno ali je pojava A.Hitlera i fašističe nemačke omogučila da Gora preživi još jedan od mnogih sudbonosnih trenutataka.Ova etapa završava trostruki ciklus zapocet 1912 godine,koji je zapoceo ubistvima i zlocinima,nastavljen kroz drugu etapu osiromašenja i intelektualne degradacije,pa kad sve to nije urodilo plodom pribeglo se i ovakvom vidu kolektivnog iseljavanja koji srećom nikad nije sproveden.
ETAPA IV
(1945-1964)
Drugi svetski rat doneo je u oblast Gore ponovo bedu,glad,zarazne bolesti.U smislu ratnih gubitaka Gora je vrlo malo stradala,jer gotovo nikakvih ratnih operacija sve do pred kraj drugog svetskog rata nije bilo na teritoriji Gore.Međutim sve ono što donosi rat takvih razmera reflektovao se na Goru,jer više nije bilo bezbedno trgovati i putovati do Prizrena,Tetova i drugih gradova.Gurbetlari iz svih krajeva balkana se početkom rata vraćaju u Goru,svojim familijama,delimično oživljajavući ratarstvo koja je kao grana bila malo zastupljena u odnosu na stoćarstvo.Upravu nad oblasti Gora je imala Italijanska armija,koja je dosta blakonaklona bila prema maticnom stanovnistvu.Pri prolasku kroz seoske krajeve,čak bi pokucali na vrata kuća i trazili nešto od hrane,najčešće pileće meso ili žive kokoške.Nisu pribegavali nikakvim represivnim merama,niti su nasilno vršili mobilizacije.Praktično u smislu ratnih operacija,rat se nije osetio u pojasu Gore.Pred kraj drugog svetskog rata,početkom 1944 beleže se prve ratne operacije na pojasu Ćisti-Buka-Kruševo kada su partizanske jedinice vršile zavrsne operacije protiv arnautskih gerilskih jedinica.Tek tada se poneki meštani Gore priključuju partizanskim odredima.Ovaj period ostaće zampaćen po strašnom zločinu koji se dogodio u Baru 1945.godine. U martu 1945. godine uhvaćeno je na Kosovu i Metohiji nekoliko hiljada Albanaca, Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora,Turaka odnosno muslimanskog življa, i prisilno primorano na deportaciju kao čin odmazde za neutralno držanje ovih ljudi za vreme rata. Ti ljudi su otimani po kućama, selima, gradovima, nekoliko desetina je ubijeno u Prizrenu februara 1945 kao znak da svako ko se odupre nasilnoj mobilizaciji, zna šta ga čeka. Formirani su preki sudovi koji su sve one koji su uspijeli da izmaknu ovom teroru iz raznoraznih razloga, budu naknadno osuđeni za neodazivanje mobilizaciji pa je u leto 1945 u Prizrenskom zatvoru robijalo nekoliko stotina Bošnjaka iz Župe, Gore i Podgora, Albanaca. Okupljeni su u Prizrenu i u tri ešalona upućeni na popunu četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Do Bara su dovođeni pešice preko planinskih venaca Kosova i Crne Gore, gde ih je čekao brod za Dalmaciju, odakle su išli na kratku obuku, pa na front.Među njima je bilo oko 100 muskaraca iz gotovo svih sela Gore.Drugi ešalonod 2472 ljudi je masakriran u Baru.Tada je ubijeno i desetinemestana iz Gore( Irfan,Vait,Naim,Asan iz Bačke,iz Kukaljana,Dikanca,Broda...).Oni koju su preživeli dugo nisu smeli da o ovome govore.To je bila državna tajna,a počinioci na celu sa komandantom štaba Gasom Markovićem nikad nisu snosili posledice za ovaj zločin.Uspostavljanjem FNRJ nista se bitnije ne menja u Gori,čak stanje se pogoršava.Svi punoletni muškarci koji nisu bili učesnici ratnih operacija bili su primorani na služenje vojnog roka u trajanju od tri godine.Tako su porodice ostajale bez muževa,otaca,sinova,a zena je ostala ta koja će i ovim vremenima cuvati Goru.Ono malo hrane koju je izrodila zemlja bila je oduzimana,i deljena narodnoj vlasti.U Gori se uspostavlja civilna vlast,koju u najvećoj meri čine činovnici iz Srbije i Crne Gore,sa malo lokalnog stanovništva.Pod uticajem novopridošlih ljudi rađa se ideja o vraćanju „nacinalnim korenima“ odnosno ideja o nošenju šajkače kao obaveznog detalja u nošnji Goranaca i učenika.Ovakva ideja je naisla na žestok otpor stanovništva pa je bila osuđena na propast.U svakom selu u Gori je postojao po jedan član KPJ koji je i u clanstvu UDBA vršio oporezivanja i otimanja privrednih dobara od meštana prema samo njemu znanim pravilima.Ovi će meštani naših sela postati kasnije najozloglašeniji meštani i vrlo često svoj život okončati onako kako su ga i živeli.Svako selo pamti svog čoveka na "Belom konju". U periodu do 1947 godine nista se bitnije ne menja ni po odnosu mestana sela u Albaniji,jer jegranica bila porozna,za narod prakticno granica nije postojala.Politička situacija te godine i narednih, vezana za rezoluciju Inforbiroa i sukob Tita i Staljina će se reflekovati u neverovatnoj meri na pojas Gore.Albanija se priklonila Staljinovoj politici pa je SFRJ postala pretnja.Granica je hermeticki zatvorena.Mogućnost komunikacije nezamisliva i neostvariva.Jedan te isti narod,podeljen na dve drzave.Bez mogućnosti komunikacije,porodice su ostale razdvojene.U Albaniji je izvršen necuveni eksperimenat nad celom populacijom tako sto je bio zabranjen maternji jezik.Upotreba maternjeg je bila zabranjena na bilo kom javnom mestu.Skolovanja su se odvijala na albanskom.Verski objekti su zatvoreni,celi jedan narod zatvoren i omeđen izmedju Koritnika i Kuksa bioje odsecen od svega civilizovanog.Pokusano je da se zatru svi tragovi identiteta,a asimilacija sa albancima je neminovni sled ovih okolnosti.Trebalo je proći gotovo 45 godina kako bi se prvi put mogli videti i sresti rođaci,poznanici,familije.Rezultat tog eksperimenta je danas ocit,kroz komparaciju zivota i nacionalne svesti izmedju istog naroda na dve strane Šar planine.U SFRJ nakon 1947 na Kosovu jaca komunisticki Albanski entitet koji vođen sitacijom u Albaniji pokušava Gorance svrstati u svoj etnicki elemenat.Tada se ponovo prekajaju prezimena žitelja Gore,samo ovaj put za razliku od prekajanja iz 1923,prezimena završavaju na i,slicno albanskim prezimenima.Racunalo se na relativno mali broj stanovnika,veliku nepismenost,i siromastvo.Prevideli su jednu bitnu činjenicu-kompaktnost.Kompaktnost na određenoj teritorijalnoj jedinici,kompkatnost tradicije ,duha,svesti koja će održati Goru i u narednim periodima.Opet je Gora postala mesto na kojem svoja prava polazu i Srbi i Alabanci,svaki na svoj nacin pokušavajući da utemelji svoje stavove i pripremi teren za konacni proces asimilacije.Muhađirluk za Tursku se odvija i dalje,sada doduše ne kroz institucionalne okvire drzavnih sporazuma,ali sa prećutnom podrškom vladajuće garniture.Ova etapa iseljavanja je dobila svoj zamah narocito pedesetih godina za vreme A.Rankovića,ali su ljudi u tom vremenu morali da se isele prvo u Makedoniju,jer je odatle put u Tursku bio omogućen.Školovanje dobija zamah,otvaraju se osnovne škole gotovo u svim većim selima Gore.Nastava je na srpsko-hrvatskom jeziku,istorija se uci prema ideologiji vremena.Nikada do sada nijedna generacija Goranaca nije imala prilike da bilo sta cuje o svojoj nacionalnoj tradiciji i istoriji ,osim predanja svojih nana,majki,oceva,dedova.Nastavnici,policajci,upravnici,sudije,cinovnici u opstini,vojna lica,lekari,svi su odreda bili dosli od nekud.Svaki je na svoj nacin pokusavao da kroz svoj rad utemelji deo svoje nacionalne svesti.Primera radi nastavnik u Dragašu je ošamario nekoliko učenika u razredu zato što su postili mesec Ramazana.Oni su međutim u sećanju ljudi većinom ostali u lepom sećanju,jer su pre svega omogućili formiranje sopstvenih kadrova koji će nastaviti da rade u svom kraju.Sama tendecija razvoja SFRJ nije zaobisla ni oblast Gore,zapoceta je elektrifikacija,izgradnja puteva.Znacajan broj muškaraca iz Gore nakon zavrsene osnovne škole odlazi na skolovanja u veće gradove cele Jugoslavije.Zaposljavaju se u razlicitim firmama,zapocinjući proces integracije u savremene tokove drustvenog uređenja drzave.Karakteristika ovog vremena je zajednicki zivot ovih ljudi u gradovima.Iznajmljivali bi sobu,ili neki manji stan i tu bi spavalo i boravilo po nekoliko desetina zemljaka.Skoro se nikad nisu odvajali.Zajednicki su cesto i radili poslove.Nikada nisu ni pomisljali ni dovodile ženske clanove porodica,koji su ostalaji u Gori.Vraćali bi se svakom prilikom u svoj rodni kraj.Zena je u ovom periodu bila oslonac kuće.Gajila je decu,okopavala njive,cuvala stoku ali i najbitnije:formirala društvene norme ponasanja i onog sto je prihvatljivo.Nije bilo televizije ili je ona bila tek u zacetku u Gori,tako da taj elemenat nije imao u tom vremenu uticaja na zenski svet u Gori.Cuvajući ognjiste zena je vaspitavala decu spram goranske tradicije,i te osobe bi kasnije kad bi odrasle imale usađenu goransku moralnost i tradiciju.Uticaj komunisticke ideologije na zenski svet u Gori je bio minoran.Vera se zahvaljujući zeni odrzala u sasvim pristojnom elementu.Tradicija predaka se usmenim putem upravo odrzavala preko zena,narocito u zimskim mesecima kada bi se uvece skupile komsije,rođaci, pod svetlom fenjera,jeo lesnik ili baren krompir,tkalo u razbojima i prepricavalo ono sto se culo od svojih predaka.Zbog karakteristika komunisticke ideologije nikakve nacionalne aspiracije se nisu mogle ispoljiti u Gori u ovom periodu,mada je prikrivenih pokusaja uvek bilo.Novoformirani kadrovi polako preuzimaju delovanje u sistemu civilne vlasti.Pored ovogradnickog drustvenog sloja,ova etapa je vazna i zbog stvaranja drugog bogatijeg sloja Goranina.Skoro posle pedeset godina ponovo se u Gori javljaju imućni elementi,samo ovaj put ne kroz entitet vere ili stočarstva,vec privatnim preduzetnistvom u gradovima sirom SFRJ.To su bili mahom lokali poslasticarnice,pekare ili manji trgovinski objekti koji su u to vreme obezbeđivale pozamasna finasijska sredstva.Međutim ovaj sloj drustva će kasnije prvi napustiti samu srz bitisanja:identitet i veru.U ovom vremenu ipak će oni biti reprezantitivni predstavnici Gore sirom SFRJ,i ljudi koji će snagom svog novca krojiti sisteme vrednosti narednih tridesetak godina.Ovim periodom se zavrsava jedan ciklus,koji je zapocet samim ulaskom srpskih trupa na Kosovo posle 500 godina,koji se vrlo lepo ocituje na osnovu izjasnjavanja nacionalne pripadnosti pri popisu stanovnistva.Do ovog vremena skoro 2/3 vecina zitelja Gore se izjasnjavala kao Turci,da se pocetkom druge polovine 60-tih godina ta identifikacija gubi.Nosioci misli u Gori su tada novoskolovani kadrovi,po sistemu tadasnje ideologije,bez ili sa vrlo malo vere,otuđeni od svoje stvarne istorije,emancipovani za zivot po komunistickim principima.Ovome pogoduje omugučavanje identifikacije nacionalne grupacije prema veroispovesti,jer identifikacija sa bilo kim drugim za njih nije bila prihvatljiva.Oni nisu osećali svoj sopstveni identitet i uvek su trazili identifikaciju kroz druge.A sta se dešava kad se to desi najbolje odslikava recenica jednograhmetlistanovnika sela Mlika koji reče:“Golem kamen a go mrdna od mesto tekra nikoga ne go vrati ka so bif“ Ono što će se desiti narednih decenija je upravo gubitak identiteta,vere,tradicije i polagana asimilacija u zavisnosti od mesta boravka.Preuzimaju se sistemi vrednosti drugih nacija,vera je u zapećku,alkohol je ogledalo snage.Iako svako selo nije imalo kompletnu dzamiju sa minaretom, u svakom selu je postojala kafana.Verski ucitelji i seoski mujezini od najuglednijih ljudi postali su ljudi koji cekaju neciju milostinju.Njihova rec nije imala uticaja,uglavnom se na njih obracala paznja kada je trebalo rasciniti neke magije,ili u slucaju bolesti.Lokalne dzamije su bile sve praznije,vernici u njimastarcikoji su jos ponesto znali.Na prste se mogao prebrojati mlađi svet na namazima.Zivot je poceo da teče onako kako je nalagao komitet.Imučne dućanđije su pravile svadbe svojim sinovima i kćerima sa dva ili tri para muzike,pokazujući raskos ostalima.Solidarnost kao ljudska osobina se izgubila,neki su jedva preživljavali dok su neki bacali muzicarima odjednom celu jednu radnicku platu.Činovnici nisu smeli da slave Bajram,sunetili su svoju decu krisom,bez javnosti kako bi zadrzali privilegije.I pored toga Gora se držala jer je žena kao stub,bila jos netaknuta,jos nepokvarena,držala je svoju veru,cast,obraz i postenje.
ETAPA V
(1965-1985)
Život u Gori teče svojim tokom.Vremena prošla se nepamte,sopstveni identitet se ne ispituje,kolektivna svest je dovedena u pozicuju da se ljudi srame sopstvene tradicije,porekla.Izgubljeni identitet vas neminovno tera u prihvatanje tuđeg.Poimanje o namerama vladara teritorije su izgubljena,svest o sebi je gotovo izbrisana.Uslo se u kolotecinu života koji nije bio nista do gole jurnjeve za egzistencijom i sto većim finansijskim uspehom.Njive su napustane,stoka rasprodavana,ognjista gašena.Sve manje je u glavama muskaraca iz Gore tradicija.Misli su usmerene na finajsijski prosperitet.Radnicka klasa nudi novi sistem,rad po fabrikama,zivot po visokospratnicama.Neminovno i nasi ljudi podlezu tome.Dobijaju stanove onako kako se to delilo u to vreme.Tu nastaje problem u njihovim glavama.Svako od zemljaka sada je u situaciji da ima svoj stan.Time se gube one veze koje su se stvarale za vreme zajednickog zivota sa prijateljima.Gubitkom veza uslovljeni su da većinu vremena provode sami ili sa svojim komsijama.I tad nastaje jedna od kljucnih promena u nasim zivotima koja će se reflektovati na veliku popolaciju Goranina koja sada zivi po gradovima sirom Balkana.To je dolazak ostalih članova porodica,pre svega zenskih u gradove.Ovo bi sa civilizacijskog smisla bilo dosta cudna konstatacija međutim pokusacemo ovu tvrdnju da pojasnimo.Dolazak zena je svakako imao za posledicu bolji zivot clanova porodie.Muz je bio pod paznjom,porodica na okupu.Međutim deca odrastaju u drugom miljeu.Idu u skole u kojoj su manjina,druze se sa decom koja nisu istog vasitanja i moralnih normi.Javlja se sukob i dualizam.U kući se u početku postupa po tradiciji,vremenom se javlja stid od komsija,pa se i u kući počinje sa prihvatanjem tuđih normi.Sistem radnog vremena ne dozvoljava bilo kakvu versku aktivnost,a i kada bi bilo retko ko je znao.Vera je bila po shvatanju zabava za starce,nesto sto će popuniti prazninu u vremenu penzionera.U kući se o tome nije prićalo,deca nisu imala od koga da cuju i da nauče.Ove generacije Goranske dece ipak odlikuje jedno zajednistvo makar u mestima u kojima je bilo vise familija Goranina.Deca su se međusobno druzila,izlazila po gradovima u skoro etnicki cisto Goranskom drustvu.Žene su retko napustale svoje stanove i donekle još drzale Goranske tradicionalne vrednosti kao visokomoralne.Ovaj period karakteriše i školovanje prvih domaćih visokokvalifikovanih kadrova na fakultetima.Oni će većinom biti protagonisti dešavanja zadnje decenije 20-og vjeka i dan danas.Učeni po komunističkoj ideologiji,oslepljeni od vere,zaštrašćeni novotarijama i intelektualnim napredkom vodiće Goru u lagano izumiranje,a Goranine u dijaspori u asimilaciju.Narod u samoj Gori zivi teško.Ljudi koji za godišnje odmore dolaze u rodni kraj sa dosta novca,postaju ideal drugim žiteljima.Najbolje odslikavanje tog stanja je podatak da je jedna od vrlo bitnih svari pri udaji devojaka u tom periodu bila dali momakziviu gradu,jer u suprotnom ona neće da muze stoku,da nosi seno,drva odnosno da ostane na selu.Ovome umnogome doprinose majke tih devojaka koje i same stvaraju atmosferu lošeg i teškog zivota na selu ,ne sluteći kakvu opasnost nosi druga opcija u sebi.Dolaskom u grad skida se tradicionalna nosnja,vera polako odumire,verski praznici ostaju samo privid održanja vere.Polako počinje i prvo visoko skolovanje ženskog dela porodice,doduse jos ne na nivou univerziteta,ali na nivou srednje skole.Asimilacija je polako uzimala svoj zamah.Zaoštravanjem političke situacije na Kosovu dolazi i do polarizacije kod Goranina.Ona je uglavnom bila zasnovana i unapred određena činjenicom da se učilo i skolovalo na srpskom jeziku.Ovu činjenicu drzava koristi i predaje sve veću ulogu lokalnom stanovništvu koje preko rukovodilaca pravi još veći jaz izmedju muslimana koji zive kao komsije pored Goranaca.Preuzima se uloga produzene ruke drzavnog aparata.U ovom periodu broj kafana po selima se rapidno povećava,alkoholisanost postaje uzor i model ponasanja,a za to vreme nije obnovljen ni jedan kamen ni na kom verskom objektu.Broj imućnih dučannjđija se povećava,njihov raskoš postaje ideal mladima.Uzor u kolicini novca,materijalnom blagostanju.Kupovali su sta im se htelo,gradili su velelepne kuće u koje često nikad nisu ni ulazili.Formirali su normativni sistem da su alkohol,blud i novac svetinja,a uspeh sejedino garantuje ako se odreknete sebe i sopstvenog ja.Ovakav sistem će doživeti svoj krah za vreme ratova u bivšoj Jugoslaviji,kada su upravo ovi ljudi izgubili ono sto su najvise voleli-novac. Seoski imami nemaju sredstava ni da zamene sijalice na đamijama.Veliki broj sela uopšte nema imame,niti se bilo ko skoluje u verskoj skoli.Nekad se dovode imami iz drugih sela.Niko ne primećuje otuđenje od sebe i svog identiteta.Lokalni vlastodržci preko projekata koje direktno finasira država sebi obezbeđuju vrlo jake pozicije na vlasti,koje koriste za lićno bogaćenje.Oni predstavljaju pravu vlast po selima,njihova reć je zakon.Bez njihove dozvole se ne sme ni kositi trava.Oni su određivalii na koje livade sme da pase stoka.Završavali su naprasno politicke kurseve iz marksizma po Kumrovecu i drugim mestima.Oni su bili drugovi organi.Školske klupe u Gori su sve praznije,porodice naročito od 80-tih godina masovno se sele za gradove.Izumiru svi zanati,gase se poslednje vodenice po Gori,kujunđija,nalbatina,vise nema.Konjigube svoju ulogu,vise se ne kosi,ne ore,putevima jure moderni automobili.Asvaltiraju se glavniji putevi,sva sela dobijaju vodovode,nove kuće su sve crvene kada ih gledate sa brda,jer crep je zamenio kamen i lim.Po selima u Gori više nema dece koja nose prava i stara islamska imena.Sve je više deminutiva i kratica imena.Tad su aktuelani: Sara,Jasmina,Goran,Ema....Ljudi se stide sopstvenog identiteta i izgovorom da će tako laše da omoguće uklapanje dece presudno daju podsticaj asmilaciji,neobazirući se na duhovni problem koji nosi ovakav stav.U ovakvom stanju Gora je izgubila sve ono sto je karakterisalo jednu celinu,u smislu identiteta,tradicije,istorije,igubila je zenu kao cuvara.Nove okolnosti dovode do jacanja uloge zena u donošenju krupnih i bitnih zivotnih odluka,a odrastanje generacija zena bez ikakve islamske spoznaje.Ono što nije uspelo da se uradi sa Gorom preko nasilja,skola,kolektivnog iseljavanja,uspelo je „emancipacijom“zena u savremenim tokovima.Definitivni udarac ovom procesu i ponovnom razdvajanu dijaspore koja je več usla u asimilaciju i Gore u matici je ovim pokrenuta kao točak koji se nikad ne zaustavlja.
ETAPA VI
(1986-1999)
"Druga" Tita više nema,bratstvo jedinstvo polako zamire ali u Gori se peva“Tri godine,tri godine Tito ka ni umre...“.Gorani postaju vazni akteri politicke scene Kosova,lokalni moćnici u potpunosti preuzimaju vlast i slast vlasti u Gori.Gora se sve više osipa,prosto u to vreme ljudi koji nisu uspeli da se dokopaju grada su smatrani nemustim,da ne upotrebimo neki tezi epitet.Zena koja je zivela na selu je sama sebe smatrala kaznjenom,jer mora da obavlja“prljave poslove na selu".Islam se skoro potpuno izgubio iz svesti,stariji ljudi koji su ponesto znali,su već poumirali.Dzamije su u nekoliko sela prazne,nema vernika.Za to vreme nema slobodnog mesta u kafanama.Kvaziintelektualna elita u Gori pokreće narod na obnavljane samosvesti.Nagoni im verovatno nisu bili kvarni,ali metode,nalogodavci i rezultati su im poražavajući.Bez ikakvog samostalnog istraživanja,izuzimajući doprinos sakupljanja goranskih pesama,sve je bilo instruisano iz drugih centara.Iskrivljena politika i svest sada je imala idealan teren da do kraja sprovede primarni cilj I.Garašaninai drugih.Bez svoje svesti,sa izgubljenom tradicojom,iskrivljenim jezikom,ispranim stavovima oni su bili samo egzekutori završnog udarca.Iskljucuju samoinicijativno albanski jezik kao jezik narodnosti u sklopu skolskog sistema.Pripremaju narod na vraćanje“vekovnim težnjama“ tako sto će 1990 poslati pismo sinodu SPC da se razmotri izgradnja pravoslavnog hrama u Gori.Ovakvo pismo je bezmalo šokiralo samu SPC i ljude koji su instruisali celokupno ponasanje goranskih rukovodilaca.Bili su iznenađeni da njihovi poltroni mnogo vise od njih žele da ostvare te interese.Uvidevši da je preostao samo kratak put ka asimilaciji SANU shvata prelomnost trenutka i pokreće čuveni projekat GOS.Na sva zvona,uz lazne istorijske cinjenice,vešto sakrivanje istine podize se krov kuće asimilacije,jer su temelji davno udareni.SANU će samo omogućiti postavljane okvira dok će goranski lokalni vlastodržci postavljati crepove i slaviti zajedno završetak kuće.Trunku spasa neki su videli u obnavljanju svesti drugih muslimana u SFRJ.Gledano iz ove perspektive to je umnogome doprinelo spasavanju Gore.No tada je delegacija SDA napadnuta na vise mesta,cak su organizatori tih akcija bili regularni pripadnici policije iz redova Gorana,koji su se tu slucajnostili nasli u civilnom odelu.Od zrna koje je posađeno tadašnjom posetom delegacije SDA sada niče plod koji će nastaviti tradiciju i identitet Gorana u punom njegovom obliku,ali sada pod prikrivenom pretnjom arnautskog uticaja.Takav stav predstavnika Gore umnogome prija dijaspori.Lakše se sa tavim identitetom stize do posla,ljudi ih vise raspoznaju i ne mesaju sa albancima.Porodica u ovom periodu samo prati završni udarac.Žena skida maramu,ne samo u dijaspori,nego i u Gori.Počinje poslednja etapa-zapošljavanje žena.Pošto je preuzela ulogu staresine kuće,zena sada pocinje da radi i donosi novac u kuću.Na poslu mora da bude savremeno obučena,lepo nasminkana,kako bi se dopala gazdi i mušterijama.Najčešće su to poslovi prodavačica,frizerki,običnih radnika koji nisu nikad mogli da obezbede ozbiljna sredstva,ali su omogućila samostalnost i finansijsku nezavisnost.Na takvom terenu gde zena nema islamsko vaspitanje,ne zna za identitet,nije inetelkualno obrazovana izrasta monstrum koji rastura cele porodice i kuće.Normativi zdravog razuma više ne važe,Ceca postaje idol hiljadama mladih devojaka,po gradovima se nekegoranke bave prostitucijom.Druženje između mladih Gorana prestaje,jer zaboga goranska devojka neće da ide u društvu Gorana jer će neko preneti ako ona nešto loše radi.Ona će radije sa bilo kim drugim,druge veroispovesti samo da zadovolji svoj nagon,a da se ne sazna,kako bi u očima roditelja i familije bila dobra.Zadnjih godina se i taj aspetk gubi,jer više nije sramota da se neko drogira,da se alkoholise,ili uda za hrišćanina.Zet je važniji član u kući od sopstvenog muža,a kod zeta se ide na krsnu slavu.Muž je izgubio svaku važnu ulogu,jer bilo kakvo razumno objašnjenje pada u vodu,jer zena zna i vidi kako se drugi ponasaju pa neće ona da bude drugačija-“zaostala“.Za poslednjih deset godina se kod Gorana razvelo više brakova nego za prethodnih 100 godina.O ovome se ne razmišlja jer majka će svojoj kćeri da udovolji sve,ne shvatajući da joj nije dala osnov,pa ako bude potrebno da se uvek vrati od svog muža,čak i da gaji decu iz takvog braka kada joj kćer bude kako to najčešće biva ostaveljena.U velikom broju porodica svinjetina je na meniju i u frizideru zajedno sa šarskim sirom.Deca se stide svog jezika,po kućama se polako gubi meternji jezik,deci se od rođenja ne priča na goranskom jeziku,pa ta deca kada porastu taj jezik i ne mogu znati.Sve pod izgovorom da ne bi grešila pri druženju sa decom komšija.Sada imena jos jednom dobijaju novi oblik:Goran,Igor,Bojan,Konstant,Dača,Emilija,Suzana,Robert,Dejvid,Viktor....Prezimena se ponovo ali sada samoinicijativno vraćaju na ona iz 1923 sa pogrešnim uverenjem da su to vekovna prezimena.Ovo vreme odlikuje školovanje na univerzitetima prvih žena,uz retke slučajeve u ranijim periodima,koje će kasnije većinom izgubiti svaki kontakt sa Gorom.Raskida se sa tradicijom,uvode se novotarije kao normativi oblačenja i ponašanja,kultura je nešto čime se bave samo uzaludni.Osnovni ideali našim zenama i devojkama predstavljaju sledeće odlike malograđanstva:garderoba iz Italijanskih butika,kuća iz Meksičkih serija,i udaja u providnoj venčanici.Pokušaj samoizgradnje licnosti kroz sopstvenu svest je za njih nepojmljivo.Devojke u tradicionalnoj islamskoj nošnji za njih su stvar ismevanja,a droga i alkohol porok.Ono što je započeto dolaskom žena u gradove 60 tih godina dalo je ovim zaokružen efekat.Žena je kod Goranina prošla put od svetinje,čuvara ognjišta do zveri koja rastura celu jednu populaciju,porodicu kao sistem uređenja.Asimilacija je samo nužno zlo u ovakvim porodicama.Da ovo ne bude pravilo,i da nezasluženo ovakve žene budu isticane u odnosu na druge,ovde ćemo pomenuti i ulogu pravih žena koje u ovim presudnim momentima ponovo razvijaju svoja ognjišta u okriljima islama i Gore.Pojedinci su shvatili u određenoj meri ono što smo pokušali da objasnimo pa su poslednjih desetak godina počeli vraćati decu svojim korenima.Sve je više ovakvih samosvesnih ljudi,i njima treba odati dužnu zahvalnost iz razloga sto prolaze kroz pravu golgotu vrlo često i od najbližih da bi ostvarili ovakav cilj.Ovi ljudi će ostati čuvari tradicije istorije i identiteta Gore.Jedan savremeni istorijski dođaj se opet reflektovao na Goru u velikoj meri.To je sukob na Kosovu 1999,koji je definitivno završio ciklus politike I.Garasanina na ovoj regiji.Ono što je uradjeno 1913 godine sa podelom Gore između Srbije i Albanije,pokušano je i 2001 godine kada je potpisan sporazum o državnom razgranićenju između SRJ i Makedonije po kome deo teritorije Gore ponovo neko poklanja nekome a da za to niko ne pita narod koji hiljadama godina tu živi.Ovim sporazumom je deo Gore do sela Dikance ustupljen Makedoniji od strane SRJ.Ovaj sporazum je u ime Srbije potpisao tadasnji ministar odbrane Boris Tadić.Kosovska skupština je odbacila ovaj dogovor,ali je njihovu rezoluciju poništio savet bezbednosti UN,pod izgovorom da je to sporazum dve članice UN.Makedonija nije bila u situaciji da na terenu izvrši razgraničenje,pa je ovo pitanje definitivno 2009 godine reseno tako što je potpisan sporazum izmeđju vlade Kosova i Makedonije kojim se ništi prethodni sporazum a teritorija se vraća pod suverenitet Kosova.Ovim je sprećena još jedna podela od strane Srbije teritorije koja je vekovima cinila jednu celinu.Oligarhija goranskih komunistickih lidera je zauvek napustila Goru,veliko im hvala na tome.Omogućili su da Gora nastavi da živi.Okolnosti koje je nametnula nova politicka situacija jasno kristališu kretanje goranske populacije.Većinski deo populacije u dijaspori će u narednim generacijama završtiti ciklus asmilicaije u državama u kojima sada žive.Manji broj će napraviti preokret i vratiti se svom izvornom jezgru.Gora u matici ponovo kreće u novi ciklus tamo gde je stala 1913 godine,sa islamom u srcu,i svešcu o sebi.Ovaj deo Gore će očuvati sve ono što je tradicoinalno vredno,pod uslovom da se na vreme prepozna novi asimilacioni uticaj koji se nameće od strane albanaca.U zavisnosti od politicke mudrosti,nacionalnog jedinsva i licnih ambicija ovaj problem bi se mogao na vreme prepoznati.Prolazeći kroz 20 vek Gora je prošla veliki i trnovit put.Obnavljala se i selila,živela u tri velike države,bila na granici ambisa da izgubi sebe i svoj identitet više puta,ali je ostala svoja.