U prošlom veku Gora je doživljavala sudbinu
drugih evropskih autohtonih zajednica islamske veroispovesti.Kao delovi
Rumelije,nakon balkanskih ratova i I.svetskog rata,priključena je u najvećem
delu zajednici južnoslovenskih naroda u svim njenim oblicima,počevši od
Kraljevine SHS preko Kraljevine Jugoslavije,pa FNRJ,SFRJ,SRJ,a manji deo od
devet sela Albaniji.Sama Turska je prihvatila delove našeg naroda koji su kao
muhadziri naselili delove Anadolije,vremenom se asimilovali i postali integralni
deo Turske države.Zaštita Gorana u samoj Gori nije bila moguća iz okolnosti
koje su proizašle nakon ratova u prve dve decenije XX veka,odnosno činjenici da
sama Turska nije mogla dugo da osigura svoje postojanje na granicama iz
I.svetskog rata.Globalni balkanski osvetnički duh prema svemu što ima islamski
karakter ili tursku notu je rezultovao stravičnim zločinima i progonima na
teritorijama svih balkanskih država.Iz Ruminije je proterano nekoliko stotina
hiljada ljudi,iz Bugarske skoro pola miliona,a milion ljudi je zakonskim putem
preobraćeno u druge veroispovesti.Kraljevina SHS i njeni naslednici su uspeli
da proteraju preko 200 000 ljudi,slično jebilo i u Grčkoj.Sve to pod plaštom međudržavnih sporazuma,pod budnim
okom zapadnih sila.Medjudržavni sporazumi su potpisivani između balkanskih
država i Turske.Turska država je bila primorana da ovakve sporazume potpiše iz
pozicije poražene sile nakon ratova sa početka XX veka,pokušavajući da bar na
ovaj način zaštiti stanovništvo hrišćanskog progona na balkanu.Balkanske države
su sa pobedničke pozicije obezbeđivale zakonski okvir za etničko
čišćenje,pritiskajući Tursku da prihvati ove sporazume sa izgovorom da se
„Tursko“ stanovništvo ne može integrisati u tadašnje civilizaijske tokove tih
država.Uzimajući sve sumarne podatke ovo je bio najveći egzodus i etničko
čišćenje provučeno kroz zakonske okvire u savremenoj civilizaciji.Oko 2 000 000
ljudi islamske veroispovesti je proterano sa Balkana za svega nekoliko
decenija.Iz Gore je raseljeno preko 10000 ljudi,u procentima je u odnosu na
celu polulaciju iznosilo skoro 50%.Gotovo polovina jednog celog naroda je
nepovratno otišla za Tursku.Gora je preživela egzodus,nastala da postoji,doduše
na novim principima i u novim granicama.Opstala je u vremenima
kraljevine,komunističkih diktatura,i kvazi socijalističkih demokratija.Ušla je
u proces srpske asimiliacije,koji je gotovo pretio da ovu malu autohtonu
zajednicu istopi sa većinskim narodom u državi. Velike
geopolitičke promene u zadnje dve decenije XX veka u celom svetu,su donele
promene u samoj Gori.Po prvi put su politički organizovani,izgrađuju svoj
identitet.Jačanje nacionalističih ideja ne zaobilazi ni Goru.Identifikacija sa
ostalim muslimanima iz SFRJ sličnog govornog područja pokušava da zaustavi
proces asimilacije i povrati izgubljeni identitet.I onda kao mnogo puta u XX
veku,sukob druga dva većinska naroda kroji sudbinu Gore.Na početku XX veka
takav sukob je podelio Goru na dva dela.Raspadom SFRJ ponovo je podeljena na
još dva dela,Makedonski i Srpski.I Konačno rat 1999. godine na Kosovu
definitivno omeđuje Goru u novu Kosovsku državu.Doduše i tada je bilo pokušaja
da se Gora još jednom podeli i deo do Dragaša uđe u Republiku Makedoniju,na
osnovu internog dogovora Makedonije i Srbije iz 2002 godine,ali je kasnije pod
stranim pritiscima makedonsko rukovodstvo poništilo prethodni sporazum,a
Kosovska skupština proglasila ništavnim sporazum.I tako se na početku ovog veka
Gora nalazi na istom mestu gde se nalazila na početku XX veka.Egzodus gotovo
50% populacije ovaj put ka Evropskoj uniji,pretnja gubitka identiteta i nove
pretnje sada albanske asimilacije.
Gora u
novonastalim okolnostima
Tako Gora u
XXI vek ulazi kao sastavni deo države koja će 2008 godine proglasiti
nezavisnost.Prva decenija života u Gori je samo deja-vu onoga što je Gora
doživljavala u prošlom veku nakon prekajanja granica.Svaka novoformirana država
je u Gori sprovodila sopstvenu političku integracije Gorana prema svojim principima.Međutim
svi prethodni pokušaji se odlikuju jednom činjenicom koja je različita od
sadašnjih.Asimilacija i pritisak je bio
od nacionalne konfesije koja je hrišćanske veroispovesti i nema svoj autohtoni
narod u regiji Gora.Sada su okolnosti drugačije.Veroispovest je ista,a gotovo
svi rubni delovi Gore se graniče sa Albanskim naseljima i mestima.Ovo je
suštinska razlika koja je bi mogla narednih decenija da bude ključni faktor za
albansku asmiliaciju Gore.Naime istorijski sagledano,gotovo u pravilnim razmacima
koje su pratile velika previranja u ovom delu Evrope,albanizovan je poveći deo
Goranske etničke konfesije.Krejem 17.veka oblast danas poznata kao Opolje ulazi
u proces albanizacije.Na početku 18.veka gotovo se ne govori goranskim jezikom
u Opolju,sela Brezno,Plav,Bučje,Šajnovce,najkasnije ulaze u proces
Albanizacije.Sela u samom Opolju od Bučja preko Brodosana do Zaplužja i
Plajnika nešto ranije se asimiluju sa albanskom konfesijom,iz razloga prevlasti
albanskog uticaja u Dukađinu u okviru Osmanske države.Sa asmilacijom Opoljskih
gorana,dolazi i do asmilacije dela Gorana u Ljumi.Pre svega sela
Topojane,Nimče,Lumje,Vila,Kalis.Narod koji nije hteo asmiliaciju je emigrirao
za centralna goranska sela,i tu nastavio život u svom etničkom jezgru.Proces albanizacije
je u XX veku zaustavljen.Političke okolnosti su onemogućile dalju
asimiliaciju,ali su napravile veliki jaz između dva suseda,Gore i
Opolja.Postali su protivnici,neprijatelji.Dva dela jednog te istog naroda,koji
je u jednom delu asimolovan u prethodnih trista godina.Iako istorijski nemaju
nikakav albanski kontinuitet,niti se to istorijski može dokazati,naši
albanizovani pretci iz Opolja sada postaju najveći albanci na Kosovu.Ne pamte
svoje istorijske pretke,ne znaju kojem fisu pripadaju,jer izvorno to nisu ni
bili. Naši gorani u Opolju svakako da nemaju ili imaju vrlo maloalbanskog karaktera koji su uspeli da namaknu
prethodnih dvestotinak godina.Međutim u sadašnjim okolnostima oni su sastasvni
deo albanskog nacionalnog korpusa.Po prvi put u istoriji su vladari nad ovim
teritotijama.Bez ikakvog političko državničkog iskustva oni su samo izvršioci
politike centralne vlasti. Pozicija Gore
nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma je vrlo delikatna.Političke strukture
koje su rukovodile narodom se raspadaju.Velika većina pod okriljem noći beži u
okolne zemlje.Poneki sa opljačanim novcem preko planina dospevaju do Makedonije
i Srbije.Narod ostaje sam.Ne zna kako da reaguje.Javlja se inicijativa o
kolektivnom iseljavanju,u većini sela u donjim delovima Gore narod se okuplja
na okolnim brdima čekajući šta će se desiti.Samoinijativno odlučuju da
ostanu,jer su dospele informacije da sela sa veće nadmorske visine neće u
egzodus.Još jedna informacija je zadržala ove ljude na svojim ognjištima koja
je stigla od UCK,da im se garantuje bezbednost pod uslovom da se položi
naoružanje koje je ostalo u svakoj porodici pri povlačenju zvanične vojske
SRJ.Naime pri povlačenju vojska je nudila veliku količinu pre svega pešadijskog
naoružanja koje su ljudi uzimali zbog bojazni za lične živote.U svim selima
ugledniji građani preuzimaju inicijativu za ostanak.Obezbeđuju preko svojih
ličnih privatnih kontakata prve razgovore sa uticajnijim albancima iz Dragaša.U
prvim posleratnim danima albanski povratnici iz Opolja imali su prioritet
stvaranja uslova za ponovni život u svojim domovima.S obzirom da su bili kolektivno
proterani za Albaniju nekoliko dana nakon početka rata.Njihovi su domovi bili
opljačkani,spaljivani,stoka je bila prepuštena sama sebi na planinskim
obroncima.Ubrzo nakon toga oni prelaze na rešavanje poblema zvanog „Gorani“.U
njihovom shvatanju,oni su Gorane poistovećivali sa Srbijom i Srpskom
državom.Svako ko je bio nasilno mobilisan od strane vojske SRJ,a takva je bila većina
jer ko nije mobilisan smatran je izdajnikom,je bio povod za fizička i verbalna
zlostavljanja. Bezvlašće koje
je postojalo i nepostojanje institucija sistema je omogućavalo teror u svakom
obliku nad žiteljima Gore. U samom Dragašu ne postoje institucije
sistema,vladari su lokalne albanske paravojne formacije koje su se
predstavljale kao sastavni deo UCK,a koje su išle po kućama i tražile pojednice
sa spiskova koje su pravili albanci iz Dragaša.Tada je bila dovoljna i jedna
prijava komšije albanca u štabu UCK u Dragašu,i glava sa ramena ljudi je letela.Nije
bilo sudova,tužilaca,policije.Nadzor nad ovim štabom je imala lokalna grupa
ljudi sa sumnjivom kriminalnom prošlošću u SFRJ,a koja se najkasnije uključila
u pobunu UCK na Kosovu.U celom Opolju praktično osim par izuzetaka nije nikad
bilo ozbiljne frakcije UCK,niti su na tom terenu operativno delovali.Nekoliko
lica je bilo uključeno tek po izbijanju rata na proleće 1999 godine.Nakon rata
svi su se hteli predstaviti kao vojnici UCK,pa se često dešavalo da uniforme
nose i oni za koje i sami albanci znaju da nikada nisu bili deo UCK.Kontrolu
nad ovim štabom imao je štab u Prizrenu,koji je dolazio u Dragaš u posebnim
prilikama,i tada se moglo videti da lokalni štab nema nikakav kredibilitet u
hijerarhiji delovanja.To im međutim nije smetalo da organizuju akcije
oduzimanja oružja,zatvaranja i prebijanja lokalnih Gorana.Prebijanja su se
dešavala svakodnevno,praktično dovoljno je bilo da progovirite na maternjem jeziku,ili da vas optuži neki lokalni
albanac.Prvih meseci nakon rata,juli,avgust i septembar su bili najteži.Žitelji
sela van Dragaša praktični nisu smeli da siđu u Dragaš,ili su rizikovali život
da to učine.
Dragaš je
administrativno sedište opštine Gora od 1991 godine,kada je formiran kao
nezavisna opština.Sam Dragaš je čisto goranska varoš,u kojoj je prvi albanac iz
Opolja stalno nastanjen tek 1956 godine.Do te godine nijedan deo Dragaša nije
bio u albanskom posedu,niti je imao pridošle stalno doseljene albance.Prvi
albanci de doseljavaju iz obližnjih sela Opolja,koji dobijaju prinudni smeštaj
kao činovnici tadašnje KPJ,ukuljučeni u državnu administraciju.Tek u narednim
decenijama dolazi do većeg naseljavanja albanaca u Dragaš,naročito od druge
polovine 70-tih godina XX veka.Tada se prave prve albanske kuće u centralnom
delu Dragaša.Tek 80-tih godina u južnom delu Dragaša ispod autobuske stanice se
gradi prva albanska kuća.Često se dešavalo da albanci kupe pojedine zemljišne
posede ali zbog nemogućnosti prenosa lične svojine po tadašnjim zakonima nisu
bili u mogućnosti da to uknjiže.Tako sve do 90-tih godina procenat doseljenog
albanskog stanovništva u Dragašu ne prelazi 20%.Do Kosovskog rata gotovo 90%
privredne delatnosti,lokala,trgovine je bilo u posedu Gorana.Naročito se to
odnosilo na lokale u centalnoj zoni Dragaša,gde gotovo da nije bilo lokala koji
je bio vlasništvo albanaca.Jedan veći albanski trgovinski lanac koji je radio u
tom vremenu je bio vodeći predstavnik lokalne ekonomije.Stanje na kraju prošlog
veka i stanje na početku druge decenije XXI veka daje dijametralno suprotnu
sliku.Upravo prvi posleratni meseci 1999.god su omogućili albancima da
prisilom,otkupom i pravnim prevarama dođu u posed gotovo svih lokala,privrednih
društava,imanja,i kuća u centralnom delu Dragaša.Naravno svi ti slučajevi se
moraju izolovano posmatrati ali ćemo ovde opisati najčešće korišćen
scenario.Određeni lokal bi zapadao oku nekog albanskog lokalnog moćnika.Tada bi
počeli pritisci na vlasnika lokala da taj i proda.U zavisnosti od njegove
odluke,preduzimali su se drugi koraci koji su podrazumevali prebijanja,lomljena
lokala,ili često bacanja eksplozivnih naprava na lokale i kuće Gorana.Posle
toga su ti lokali prodavani u bescenje,a žitelji se selili.Posle par takvih
primera,često su ostali pristali na prodaju pri prvoj ponudi,znajući šta ih
čeka.Oni koji su ostali dosledni,i nastavljali sa radom,trpeli su svakakve
verbalne uvrede,prebijanja i pretnje.Nikada prvih posleratnih godina nisu mogli
da ostvare profit,jer postoji nepisano pravilo da lokalni albanci ne kupuju u
goranskim lokalima,makar oni bili daleko povoljniji.Danas je to u manjem
procentu,ali i danas toga ima.Ovo je bio još jedan od načina pritisaka,jer
onemogućavanje ekonomski održivog privređivanja vas tera na prestanak bavljenja
delatnošću,a samim tim i nedostatak prihoda za osnovne potrebe.Ovakav vid
ekonomske diskriminacije je bio povod za jedan veliki egzodus koji se dešava
prvih posleratnih godina.Procenjuje se da je tada preko 5000 žitelja
Gore,emigriralo u potrazi za održivom životnom egzistencijom.Većina je izabrala
Srbiju kao privremenu mesto života,ali će veliki deo tih ljudi nastaviti svoj
put do neke zemlje Evropske unije kao stalno mesto boravka.
Međunarodna
zajednica i Gora
Politički
predstavnici Gore u vremenima pre
kosovskog rata su bili puki poltroni i izvršioci politike iz Beograda.Nisu
imali sopstvenu inicijativu i mogućnost delovanja ,već su slepo izvršavali
naloge iz Beograda.Pod plaštom političke zaštite goranske zajednice vršene su
političke manipulacije i diskriminacije albanskog lokalnog stanovništva.Tako će
i oni biti odgovorni za osvetničko ponašanje lokalnih albanaca.Nakon donošenja
novog ustava Srbije 1989.godine stara komunistička elita odlazi u političku
penziju.Neko iz ličnog straha,neko kao partijski nepodoban,gotovo su svi
penzionisani.Nova politička elita stasava pod okriljem SPS-a i izvršava njegove
naloge.Dve godine nakon toga proglašava se samostalna opština Gora,a Opoljski
deo biva prisajedinjen Prizrenu.Ovde se mora spomenuti da su sami albanci u
Opolju u nekoliko nevarata 80-tih godina podnosili inicijativu za samostalnu
opštinu sa sedištem u Brodosavcu.Motiv je bio da ne budu u sastavu većinski
goranske opštine.Nije bilo sluha za taj zahtev,a ni mogućnosti da se izađe u
susret bez odobrenja Beograda.To će se pokazati sa današnjeg aspekta kao još
jedna kobna greška.
Kao lokalna
dekoracija bili su prisutni na međunarodnim konferencijama bez ijedne
izgovorene reči.Niti ih je ko smatrao relevantnim sagovornicima niti su oni
imali moć da bilo šta kažu.Bili su za međunarodnu zajednicu išto što i neki
albanci koji su instrumentalizovani od strane Srbije i vođeni sa delegacijom da
se pokaže tobož kako delegacije iz Srbije nisu jednonacionalne.U predratnim
pregovorima je postajao pokušaj da se za goransku nacionalnu manjinu obezbedi
zaseban oblik održivog delovanja.Međutim nijednim dokumentom pa ni
Ahtisarijevim planom nije izričito zahtevano da se politčki zasebno organizuje
opština,odnosno njen kontinuitet.Raspoređivanje snaga KFORA na teritoriji Gore
je usledilo nekoliko nedelja po povlečenju vojske SRJ.U rejonu Dragaša,u okviru
nadležnosti Nemačkog kontigenta KFORA-a sa sedištem u Prizrenu,raspoređen je
Turski bataljon.Njihova misija je bar zvanično bila orjentisana na obezbeđenju
sigurnosti života lica i imovine.Pre raspoređivanja svojih snaga dobili su
informacije da se radi o terenu naseljen Srbima,da bi trebalo da budu garant
slobodnog života albanskog naroda.Bili su smešteni u prostorijama nekadašnjeg
hotela „Šar“ u centru Dragaša.Nakon svega nekoliko nedelja shvatiće da su
informacije koje su imale u najmanju ruku netačne.Radi se o islamskom
stanovništvu koje ni na koji način i u nikakvom obliku ne čini nasilje.Vremenom
će prave informacije sa terena biti vrlo revelatne u zaštiti Gorana od
albanskog terora.Prijateljstvo je uspostavljeno,čime je definitivno potvrđena
spremnost na zaštitu i očuvanje Gore.Turski kontigent je bio garant mira u
Gori,a vremenom sve omraženiji u albanskom delu.Smatrani su okupatorima sa
albanskog gledišta. Zbog
nepoznavanja situacije na terenu,i neaužurnosti tadašnjih političkih
struktura,medjunarodna zajednica pre kosovskog rata nije bila adekvatno
upoznata sa siuacijom u Gori.Srbiji je bila bitna samo jedna činjenica da je to
nealbanski živalj koji nema tendencije i želje većinskog albanskog stanovništa
Kosova.I ništa više od toga.Malobrojnost i nepostojanje intelektualne matice je
limitiralo internacionalizaciju pitanja opstanka Gore od samih Gorana.Tek će
uspostavljanjem politički održivog sistema nakon prvih parlamentarnih izbora na
Kosovu,omogućiti prve direktne kontakte izmedju Gorana i delova medjunarodne zajednice
predstavljene kroz UN ili evropsku administraciju na Kosovu.U provoj deceniji
ovog veka prvi put se pitanje Gore internacionalizuje kroz direktne razgovore
evropskih diplomata i predstavnika Goranske zajednice,pa će pitanje Gore biti
sasatavni deo razgovora o ostvarivanju održivih standarda za nacionalne manjine
koje su bile preduslov za kasniju inicijativu o nezavisnosti Kosova.
Ekonomska
situacija u novim okolnostima
Gora kao jedna
od najmanjih opština u tadašnjem društvenom uređenju,je bila tipična slika ruralnog
socioekonomskog i demografskog uredjena.Nije bilo sistemskih zakonskih rešenja
za dugoročni održivi razvoj.Sve se svodilo na pojedinačne lokalne
inicijative,čime se zadovoljavo mir lokalnog stanovništa.Kao administrativni
centar Dragaš je obezbeđivao preko državne administracije zapošljavanje
određenog broja lokalnog stanovništva.Plate u državnim institucijama koje su
finasirane iz budzeta su bile sasvim
dovoljne da se prostom repordukcijom broj stanovništva održava čak i
povećava.Projekti osnivanja društvenih trgovoniskih lanaca,tekstilne
fabrike,hidroelektrane su donekle preslikale gradski sistem uređenja na
lokalu.Vekovni izvor prihoda,stočarstvo i poljoprivreda zamiru.Oni opstaju u
oblicima zadovoljavanja sopstvenih kućnih potreba i to pre svega u
stočarstvu.Naizgled siromašni kraj sa vrlo skromnom ekonomijom je u samim
selima odavao prilično drugačiji utisak.Ovom utisku su doprinosili pre svega
ljudu koji su privređivali van Gore u unutrašnjosti SFRJ,koji su u sistemu
socijal-komunističkog uredjena imali privatnu inicijativu.Ona se ogledala kroz
sospstvene delatnosti u oblasti pre svega prehrambene i uslužne
delatnosti.Veliki broj
pekara,poslastičarnica,burekdzinica,ćevabdzinica,trgovniskoh radnji je
omogućavalo značajna finansijska sredstva koje su se većinom slivala u
Gori.Stoga je ovaj kraj izgledao uvek bogatiji nego što je to bilo koja
statistika mogla pokazati.Nadasve je ovaj narod bio vrlo vredan i radan u rasejanju
pa se često dešavalo da u tadašnjim vremenima jedan čovek radi na dva radna
mesta,ili se bavi drugim oblikom privređivanja nakon redovnog radnog
vremena.Jer živelo se na dva mesta,ulagalo na dve strane,govorilo dva jezika,pa
se moralo zaraditi dvostruko.Pored državnih investicija,lokalna samonicijativa
je imala zanačajne rezultate.Ovakvim vidovima je izgradjen veliki broj
mostova,pristupnih puteva,zajedničkih zgrada,verskih objekata u samim
selima.Ovak vid privređivanja koji se oslanjao na jake državne institucije je
održiv sve do momenta dok je država jaka i prisutna na terenu.Proizvodnja kao
vid privredne delatnosti osim fabrike i par privatnih radnji,je bila
minimalna.Sve se svodilo na uslužno-trgovinsku delatnost.Ovakav vid privrede
neminovno zavisi od fluktuacije ljudi i političkog sistema.
Zbog toga će
nove okolnosti nakon Kosovskog rata upravo najteže pogoditi žitelje Gore.Nakon
rata celokupna politička elita napušta prostore Gore.Novi politički sistem
nameće potrebu za novom političkom inicijativom.Sada je većina administracije u
rukama albanaca.To je uradjeno tako što je odluka o osnivanju opštine Gora iz
1991 proglašena ništavnom,pa je time obezbeđena večina u opštinskom parlamentu
u Dragašu.Većina je obezbeđena prostom činjenicom da je veliki deo žitelja Gore
izbegao ili je proteran nakon rata,a veliki broj albanskog življa je u toku
rata ili nakon njega ponovo nastanjen u Opolju.Naime Opolje je je kao nijedan
drugi deo Kosova većinski bio žitelj pre svega u Srbiji.Nakon rata gotovo svi
žitelji Opolja su svoje stanove,kuće prodali lil zamenili za iste na Kosovu i
stalno se nastanili u Opolju.Ovim je činovima demografska slika u Opolju i Gori
promenjena.Broj žitelja Gore će opasti za skoro 50% u prvoj deceniji XXI
veka,dok će broj albanskog življa porasti za skoro 30%.Ovakva demografska slika
prouzrokuje njemu sličan etnički sastav u lokalnoj administraciji.Stoga nakon
rata nijedan predsednik opštine nije bio Goranin.Procentualna zastupljenost
Goranau državnoj admistraciji danas je
nešto oko 30%.Taj procenat u prvim posleratnim danima je bio i manji od 10%.Tek
pod medjunarodnim pritiscima pre svega za vreme ispunjavanja standarda pre
proglašenja nezavisnosti taj procenat je malo povećan.Ovo je bitno sa
stanovišta ekonomskog opstanka.Jer nemogućnost zapošljavanja u državnoj upravi
pored manjih prihoda vam onemogućava donošenje odluka od opšteg
interesa.Nemožete uticati na privatizaciju i investicije.Ne možete koristiti
fondove EU za obnovu i razvoj.U celini nemate upravljački mehanizam u tokovim
novca i prinuđeni ste da koristite mrvice sa stola koje ostanu kad lokalni albanski
političari završe svoj obrok.Albanski političari novoformirane okolnosti
obilato koriste.Podvučeni kroz zakonske okvire obezbeđuju sebi upravljačke
mehanizme kojima kontrolišu sve ekonomske delatnosti.Bilo kakva ekonomska
inicijativa prema Gori nije smela biti ni razmatrana.Prve posleratne
godine,pored minorizacije u političkom sistemu se odlikuje i nasiljem prema
drugom vidu privredjivanja.Privatna trgovinska-uslužna delatnost Gorana je
skoro ugašena.Pretnjama,ucenama,otkupima,i pritiscima lokali Gorana su
zatvarani,paljeni,otkupljivani.Danas se u Dragašu na prstima jedne ruke mogu
prebrijati lokali čiji su vlasnici Gorani,a koji rade.Primera radi od četiri
stolarske radnje pre rata danas samo jedna radi,i to pod izuzetno teškim
okolnostima.Suprotno danas rade četiri albanske stolarske radnje.Ekonomske
pozicije koje su danas ostvarili nisu plod kvalitetnog rada već nelojalne i
neodržive konkurencije.Gotovo svi trgovonski lokali koji su bili sastavni deo
velikih društvenih firmi su prodati lokalnim albanskim moćnicima u
bescenje.Privatizacija tekstilne fabrike je morala biti poništena u prvom
aktu,zbog manipulacija.Hotel „ŠAR“ je nakon odlaska Turskog kontigenta KFORA
prodat takođe u bescenje.Slično je sa zdanjem starog hotela.Naravno da nijedan
lokal,firmu ili objekat nije kupio Goranin.Ne zbog toga što ih nije bilo,već iz
prostog razloga da tenderski uslovi i način prodaje nije davao nikavu mogućnost
da bilo ko drugi učestvuje osim onog koji
je i pre tendera „kaparisao“ određeni objekat.Tako je za deset godina sve ono
što su privređivale generacije Gorana,stvarajući
objekte,lokale,kuće,fabrike,ili je stvarala država preko društvenih firmi
postalo lično vlasništvo manje grupice albanaca iz Opolja.Za nepunih pedeset
godina od kada nije bilo naseljenog albanca u Dragašu,danas je celokupno vlasništvo nad ekomomijom u
rukama albanaca.Veliki društveni objekti koji su građeni za vreme SFRJ,kao sto
su hoteli,farika tekstila,hidrocentrala,šarproizvod,fabrika prerada biljaka je
postalo vlasništvo određenih lokalnih moćnika.Izuzev fabrike koja je u
vlasništvu Turske korporacije.Ovim otkupom nije samo otuđena zajednička imovina
generacije Gorana,već i zemljišta koja su date firme i fabrike dobile na korišćenje.Ova
zemlja je oduzeta i nacionalizovana od Gorana za vreme komunističke vladavine,i
dodeljena na korišćenje i vlasništvo tada novoformiranim firmima i
fabrikama.Danas se privatizacijom ta ista zemlja prodaje i postaje vlasništvo
novog kupca albanca.Bez zakona o denacionalizaciji i povraćaju zemljišta koje
je oteto od Gorana.Ovim Goranska zemlja koja je posle 1945. oteta,postaje
legalno otkupljena i vlasništvo albanaca. Ovakav vid
političke organizacije koje je proizveo novonastale ekonomske okolnosti su
naterale Gorane na novi talas egzodusa jer nisu mogli ostvariti osnovnu
materijalnu egzistenciju.Razdor između političkih vođa u samoj Gori je dodatno
doprinosio ovom egzosusu.Poslednjih godina se to malo promenilo ali ne kao
želja albanske političke većine već kao rezultat političke trgovine između
albanskih partija i predstavnika Gorana.Ova trgovina opet nije bila uslovljena
željama već raskolom između dve najveće albanske partije,pa je pobednička
albanska partija bila primorana na koaliciju sa Goranima kako bi nastavila
svoju vlast.To je donekle omogućilo da Gorani imaju veći politički uticaj,a time
i nesmetano ekonomsko delovanje.Iako minorno ono nekako predstavlja svetlo na
kraju tunela koje može obezbediti opstanak Gore i Gorana.
Prosveta i
štolstvo kao bitan faktor podele
Gašenjem
poslednjih medresa i gubitkom identita sa Osmanskom državom,u okvirima tadašnje
Kraljevine Jugoslavije,osnivaju se prve nove škole na srpsko-hrvatskom
jeziku.Generacije pismenih ljudi u Gori koji su pisali i govori Osmanskim
pismom napušta Goru i seli se u Tursku,vrlo mali broj pre svega žena ostaje u
Gori.Novo nastale škole počinju sa radom tek pred kraj treće decenije XXveka.Stoga skoro dvadeset generacija Gorana
rođenih između 1910-1930 ostaje trajno nepismeno jer nije bilo mogućnosti
školovanja.Prve pismene generacije se pojavljuju pred početak drugog svetskog
rata.U SFRJ školstvo je novim zakonskim okvirima imalo jak podsticaj.Bilo je
obavezno četvorogodišnje a kasnije i osmogodišnje školstvo.I pripadnici zenske
populacije su zakonski primorane na školavanje.Sistem obrazovanja je bio
uredjen kao i u celoj državi.U svakom selu je postojala osnovna škola,često
četvorogodišnja,u većim selima i osmogodišnja.U Dragašu je funkcionisala
gimnazija,srednja ekonomska škola,i trgovačka srednja škola.Viših škola i
fakulteta nije bilo.Naučno-nastavni plan je bio određivan iz Beograda,udzbenici
takođe,a visoko školovanje kadrova takođe najčešće u Srbiji.Tako je naciolnalna
svest,istorija,tradicija opisivana i predavana onako kako su ih učuli drugi.Prve
generacije prosvetara bili su sa teritorija cele SFRJ.Najčešće iz nekih
ruralnih sredina koji su nakon školovanja raspoređivani na dužnost u Gori.Bilo
je Hrvata,Crnogororaca,najviše Srba.Gotovo do 60-tih godina kada se pojavljuju
prvi Gorani ovi prosvetari su nosili pismenost u Gori.U narednim decenijama će
sve veći broj Gorana biti u sistemu školstva,tako da već pod kraj 80-tih godina
gotovo preko 95% prosvetara čine sami Gorani.Od starih profesora i učitelja
koji su radili u Gori,većina se vratila u rodna mesta ili je službom
preraspoređena u druga mesta.Mali broj je nakon penzije ostao da živi u
Gori,ali je nakon rata i ovih nekoliko porodica napustilo Dragaš.Domaći
prosvetni kadar je većinski školovan,odgajan i vaspitavan u duhu srpskog jezika
i književnosti.Učeni na tuđoj tradiciji,istoriji i kulturi oni su nesvesno bili
izvršioci politike tihe asimilacije preko sistema školstva.Pored sistemskog
uređenja zasluge pripadaju i samim prosvetarima jer nije bilo saminicijativnog,istraživačkog
i kritičkog pristupa u sopstvenom radu.Ovakve navike i maniri će umnogome
uticati na današnje stanje školstva u Gori.Istorijski gledano Goranska
populacija je jedan od izuzetaka jer je opstala upsrkos činjenici da nema svoje
nacionalno pismo,a jezik nije uniformisan.Kako kažu jezik je duša jednog
naroda,a pismo njegovo telo.Tako smo mi dušu prilagođavali okolnostima a živeli
u telu drugih naroda.I opet se održali i opstali.Verovatno zato što je Goranska
populacija imala stalno na umu da je to tuđe,da je to nešto što se mora uraditi
a svoje čuvati.Dušu su čuvali,mada je ona nesvesno dobijala obrise i osobine
tudjegjer nije bila
uniformisana.Razlozi su mnogobrojni.U samom Goranskom narodu nije bilo
intelektualnog potencijala da se istraži sopstveni jezik,da se na njemu radi i
da se on shvati kao dragocenost.Nije bilo pokušaja da se on zaštiti.O njemu se
nije govorilo u naučnim krugovima.Sami Gorani nisu znali kojim jezikom
govore,jer ih je o osobinama i karakteru matičnog govora podučavao neko ko nije
pripadnik Goranskog naroda.Zamislite apsurd da vas o vašem jeziku uči i
pojašnjava neko ko je na par dana došao da posluša kako taj jezik zvuči.Naravno
da su te interprentacije bile plod sopstvenog utiska i stepena znanja o srodnim
jezicima od strane svakog autora ponaosob.A onda su naše prosvetare ti isti
tako učili,a oni pak tako uče našu decu.Tragedija opet nije u samom učenju već
u činjenici da i posle svega u celoj našoj istoriji dokle god postojimo mi ćemo učiti i pisati stranim
pismoma govoriti svojim jezikom.Pa i
ovo zapažanje je pisano stranim pismom,jer svoje nemamo.Tu je srž našeg
opstanka i bitisanja.U ovom momentu niti imamo potencijala niti
društveno-političke odgovornosti za takav poduhvat.Ali svakako ne bi smeli odustati
i to smatrati apsurdom,u nadi da će buduće generacije shvatiti važnost ovog
problema.Iz nepostojanja potencijala sopstvenih lingvista,danas u Gori postoji
politički orjentisan problem jezika i školstva.Albanska većina to posmatra,ne
učestvuje u rešavanju tog problema jer joj odgovara stanje dvovlašća.Dok je
tako oni mogu biti spokojni.Vladajuća politička elita Gorana je svojom
političkom platfotmom našla solomonsko rešenje po pitanju
obrazovanja.Distancirajući se od srpskog sistema školastva,predlažu i realizuju
sistem Bošnjačkog jezika i književnosti.Posmatrano iz dugoročne perpspektive
ovaj izbor je verovatno najbolji mogući.Zašto?Političke okolnosti donose novu
državnost,približavajući se Bošnjačkom nacionalnom korpusu biće najlakše
ostvariti nacionalne ineterese.Bošnjačka konfesija je na Kosovu danas treća
najbrojnija zajednica.Ima svoju matičnu državu koja je garant političkog i bilo
kog drugog delovanja.Istorijski gledano i sama Gora je jedna grana na istom
drvetu koja izrasla nakon vekovnog Osmanskog vladanja Balkanom.Gora čini jedan
deo etničkog esnafa koje se geografski proteže od Makedonije preko
Kosova,Sandzaka,do Bosne.Ovaj jezičko –kulturološki prostor je nakon balkanskih
i svetskih ratova prekrojen,i podeljen u više država,a time i razdvojen u
velikom broju elemenata.Svaka država je učinila mnoge da pojedine grane ovog
drveta odseče od svog jezgra.Tako je i Gora dugo bila izopštena iz svog
jezgra.Stoga približavanje Bošnjačkom nacionalalnom korpusu je najpoželjnije i
dugoročno najpepspektivnije.Naravno sa zadržavanjem svih lokalnih odlika i karkteristika
jednog naroda.Stoga su celoj Gori osnovane nove škole koje rade na programu i
principima Bošnjačkog jezika.Za sada u relativno skromnim okolnostima i
broju.Problem je adekvatnog kadra,jer se formiranje nastavnog kadra ne može
obaviti za tako kratko vrema.Problem je i u literaturi,obzirom da udzbenici
jako teško stižu iz BIH shodno unutrašnjim problemima te države.Zaostali sistem
školstva po programu Srbije funkcioniše i danas u Gori.Čak je
najbrojniji.Glavni faktor je finasijska podrška iz Srbije,pozamašna finansijska
odvajanja za nastavni kadar.Ovaj kadar je kako smo ranije naveli i po uverenju
tako orjentisan jer se i sam školovao u takvom sistemu.Stoga se takve navike i
normativi ne mogu promeniti preko noći.Deca su pod pritiscima roditelja koji ne
vide perspektivu u Gori,pa očekuju da prohodnost na dalje školovanje mogu da
ostvare samo u Srbiji,ukoliko se po tom sistemu školuju.Ovome naročiti
doprinose problemi priznavanja diploma sa Kosova,i nemogućnost studiranje u BIH
u svojstvu domaćih studenata lica sa Kosova koji su na Bošnjačkom jeziku prošli
sistem školstva.Dakle svako stoji na svojim pozicijama.Srednja škola po sistemu
Srbije funkcioniše u selu Mlike.Albanci su pokušavali u nekoliko navrata da to
spreče,ali su dubljom analizom došli do zaključka da se dalje ne upliću jer će
ta deca u najvećem broju napustiti Kosovo,obzirom da će nastaviti školovanje u
Srbiji.To je pravi cilj albanske neutralnosti po pitanju školstva u Gori,nikako
demokratski potez slobodnog izbora školstva.Iseljavanja će se dakle nastaviti,a
vraćanje ove deca u Goru će biti gotovo neostvarivo.Stoga funkcionisanje
sistema školstva u Gori po sistemu Srbije će biti sve do momenta kada Srbija
prestane da finansira školostvo u Gori,i dok postojeći kadar ima svoj radni
vek.Najprirodnije je stoga ako već nemamo svoje nacionalno pismo,da školstvo
funcioniše po najpribližnijem pismu i jeziku a to je svakako Bošnjačko.U
perspektivi se čini da će to biti osnovni vid školskog sistema u Gori.Sve dok
se ne pojavi ideja o svom nacionalnom pismu ili se kao nacija ne asimilujemo i
istopimo sa drugim balkanskim narodima.
Političke
organizacije u Gori u novim okolnostima
Kako to obični
biva ukoliko ste nečiji poltron ili potrčko,posle poraza vašeg nalogodavca vi
bežite glavom bez obzira.Tako se nekadašnja elita SPS iz Dragaša koji su bili
vrhunski instinski bogovi u Gori,seli u Srbiju prvih junskih i julskih dana
1999 godine.Medjunarodna zajednica nakon rata peuzima rukovođenje do prvih
parlamentarnih i lokalnih izbora.Nameće se nova politička situacija,gde starih
struktura nema,a političke ambicije njihovih protivnika postaju vidjive.Gotovo
celokupna politička elita Gore je na neki način bila uključena u političke
delatnostiu Gori i pre rata.Samo na
različitim pozicijama.Najveći broj je bio opozicionar tadašnjem SPS,poneki čak
i bivši članovi SPS ali sa minimalnim uticajem.Kod nekih intelektualaca se tada
budi budi patriotska ideja o „spasiocima“ naroda,pa počinju svoj politički
život.Dok treći kreću po nalogu svojih političkih poltrona iz okolnih
država.Dve struje se izdvajaju kako po svojoj jačini,tako po članstvu i
uticaju.Dijametralno suprotna po stavovima i polazištima.Jedna ideja prosrpski
orjentisana,finansirana iz Srbije,zastupa stavove zvanične politike Srbije kroz
zaštitu Goranske populacije.Druga opcija izrasla na nekadšnjoj antiSPS i
antisrpskoj osnovi,postujući nove okolnosti prizanje realno stanje ne
terenu,uključuje se u širi bošnjački front na Kosovu.Priznaje institucije
sistema Kosova,i pokušava da političkim delovanjem i trgovinom pomogne opstanku
Gore.Sistemom političkog uredjena na Kosovu prosrpska opcija dobija mesto u
parlamentu,druga opcija preko izbora takođe.Iako je primarni cilj zvanično
isti,dijametralno suprotnim pristupima obe političke opcije nisu uspele da spreče
umiranje Gore.Odgovornost proističe iz činjenice vršenja političkih funkcija,pa
je veličina odgovornosti shodno veličini uticaja i trajanju na vlasti.Neumitne
su činjenice da je Gora prepolovlejna,da je ekonomski neodrživa,da nepostoji
jedinstvo po pitanju zasebne opštine.Da nije došlo do zaštite stanovništva od
terora,pljački,batinjanja prvih godina posle rata.Da sada ne postoji adekvatna
zaštita imovinskih prava,zakonskih procedura i dostpunosti pravosuđa.Kradje
privatne imovine i stoke su svakodnevnica,policijska zaštita ne postoji,ali je
najžalije da ne postoji volja da se problem reši.Politički pritisak aktuelne
Goranske vlasti nema uticaja na policijske strukture.Sve su to argumenti koju
su apsolutno proverljivi i na mastu.Najveći rezultati su postignuti na polju
slobode kretanja i međusobnog pomirenja.Međutim i ovi rezulatati mogu biti
posmatrani kroz kontekst globalne Kosovske politike o održivom multietničkom
Kosovu.Opstanak u Gori,kakav takav je rezultat koji se može smatrati najvećim
uspehom.Drugi pozitivan rezultat je u činjenici da lokalni albanci u političkom
delovanju moraju prihvatiti Gorane kao važne političke aktere bez kojih je
delovanje nemoguće i nepoželjno.To će utrnuti put kasnijim političkim
predstavnicima da bez straha u političkom delovanju uđu u rešavanja konfliktnih
situacija.Pored ove dve struje,ostale političke partije nisti su imale
značajnije biračko telo,niti su imale uticaj na dešavanja.Više su bile dekor za
međusobno razračunavanje ove dve opcije.
Posmatrajući
okolnosti u kojima su delovale poitičke oraganizacije Gorana,vrlo često se može
odgovornost prebaciti na okolnosti koje su bile prisutne na početku političkog
delovanja,pa se iz datih okolnosti i nije moglo više.Svakako da sami akteri
događanja imaju sopstveni odgovor da li se moglo više i koliko više? Jedno
pitanje od vitalne važnosti za Goru i dana danas ostaje nerazjašnjeno.To je
pitanje samostalne opštine.Zlo koje je Gora preživela prethodne decenije je
delom proizašlo iz okolnosti da nemamo svoju opštinu,i da je rukovođenje
opštinom Dragaš bilo od strane politčkih partija albanaca.To je uradjeno
smišljeno i planski i rezultati su vidljivi danas.Dragaš kao adminstrativni
centar je od Goranskog sela postao albanska varoš.Broj stanovnika je skoro
polarizovan.Sve strukture vlasti od policije,elektrodistibucije,komunalnih
službi drže albanci.Većinski radnici i do skoro 80% u tim firmama su albanci.To
su sve rezultati multietničke opštine.Ukoliko se ovo stanje održi u narednom
vremenu,albanci neće biti prisutni samo do periferije Dragaša već će polako
zalaziti u sama sela.Jedini način izlaska iz ove majorizacije Gorana je zasebna
samostalna opština.Gotovo svi faktori idu u prilog.Geografska lokacija koja
granicama omeđuje goranska sela,kako prema Dragašu,tako i pema Makedonii tako i
Albaniji.Broj stanovnika koji je potreban za osnivanje opštine a koji je po
Ahtisarijevom planu preko 5000.Održivi razvoj u zasebnoj oštini obzirom da će
sredstva iz budzeta biti raspoređivana u samoj Gori.Ovde se nećemo baviti
špekulacijama o tome kako do sada nije bilo značajnije inicijative za
samostalnom opštinom.Dokumentacija koja se pojavila zadnjih mesecima preko
tajnih depeša iz Američke ambasade u Prištini na Wikileaksu nam daje razloge za
mnoga pitanja o propuštenim šansama za formiranjem opštine.Ovde ću izneti lični
stav da je krajnje vreme,ono je čak i prošlo,da se politička elita ujedini u
zahtevu za zasebnom opštinom.Bez bojazni da će izgubiti politički utucaj u
novoformiranoj opštini.Ukoliko se to ne desi u dogledno vreme jedini spas bi
bila inicijativa iz najvećeg Goranskog sela Restelica,da samonicijativno
pokrenu pitanja opštine Restelica,sa sedištem u samom selu.Onda bi se cela Gora
orjentisala ka Restelici kao administrativnom centru,koji bi bio jako strateški
značajan zbog blizine dve granice.Ovim potezom bi novoformirana opština
Restelica zbog svoje veličine i brojnosti neutralisala albanske napore da
osvoje Dragaš,obzirom da bi trgovina,promet i administracija bila upravljena ka
Gori,pa bi veliki deo prihoda koje Gorani danas placaju u Dragašu ostajao u
samoj Gori.Dragaš bi time izgubio značaj administrativnog centra,a Gora
okrenuta sebi i svom razvoju.Tako bi uređivali sami svoje dvorište,i imali
mogućnost da sami odlučijemo o sebi i svom opstanku.Opcija o paralelnoj opštini
u Dragašu bi više išla u prilogu albanaca,i za samu Goru ne bi bila
dobra.Dragaš je kao administrativni centar izgubljen i defakto ne treba žaliti
za njim.Deo Dragaša naseljen Goranima bi bio uključen u novoformiranu opštinu
Restelica.Treba gledati u budućnost,i svoje lične interese podrediti opštem
cilju.
Bezbedosne
prilike u Gori
Napuštanjem
Gore od strane snaga policije i vojske SRJ po Kumanovskom sporazumu nastalo je
bezvlašće.Bezbednost je preuzela vojna misija UN-a.Neđutim na terenu vlast je
vršila frakcija UCK,koja je sprovodila svoje zakone.Za vreme rata i prvih
meseci nakon završetka rata godine 1999. ubijeno je sedam Gorana. To su:
Skenderi Džumret iz sela Vranište kod Prizrena; Beljulju Zulfikar iz sela
Orčuša, ubijen u Lipljanu,; Safeti Vajdin iz sela Mlike, kidnapovan i ubijen u
Suvoj Reci,njegova žena Safeti Abiba iz sela Mlike, kidnapovana i ubijena u
Suvoj Reci, Sadula Faradin iz sela Ljubovište, kidnapovan u Dečanim, Vehabi
Rahim iz sela Zli Potok, ubijen u Mitrovici, Duljderen Maksut iz sela Brod,
ubijen u Prištini.Nijedno ubistvo nije razjašnjeno niti je ikad pokrenut
postpupak pred pravosudnim organima za ova ubistva.Platili su svojim životima
samo zato žto drugim jezikom govore,i kao opomena drugima.
Nakon rata 2000. godine ubijen je u Dragašu Mendo Aslani iz
Vraništa. Iste te godine ubijen je u Mitrovici Rašiti Kadir iz Radeše. Rahte
Irfan je ubijen 2001. godine u Dragašu, u svojoj kući. Mustafa Saladin je
ubijen 2002. u svojoj kući u selu Krstac. Metode se razlikuju i uvek su
sprovedene u odsustvu ikakve vladavine zakona. Niko od počinilaca nikada nije
uhvaćen.
Jedan Goranac je ubijen bombom postavljenom u njegovoj kući
dok je spavao tokom noći, samo na pet metara od policijske stanice u Dragašu.
Drugi je ubijen hicem, pred ženom i porodicom, u kući, u dnevnom boravku.
Za sve ove zločine nije podignuta niti jedna krivična
prijava.Niko nikada nije ni saslušan a kamoli optužen.To su rezultati
postratnog stradanja Gorana.Policija je multietnička,iako pod patronatom ministarstva a
ne uticajem lokalne zajednice uvek je sprovodila albanske uticaje i
politiku.Tako nijedna načelnik policije nije iz redova Gorana.Apsurd je da je
procenat rešenih kradja i razbojnioštva u Gori ravan0%.Zamislite apsurda da nije rešen niti jedan
slučaj od preko 500 u prethodnih deset godina.Svrha današnje policije u
Dragašu je da u letnjoj sezoni svi izigravaju saobraćajnu policiju koja će
kažnjavati za sve i svašta kako bi pokazala svoju strogoću i zadovoljiti svoje
nagone kada napišu prijavu vlasniku automobila sa srpskim tablicama.Nažalost
narod u Gori iz napred iznetih argumenata ne može imati poverenja u datu
policiju.Još manje osećati sigurnost.U nekim selima Gore narod organizuje
lokalne straže u jesenjim i prolećnim mesecima kako bi zaštitio svoju imovinu i
lični život.Kradu se kuće,odnose sve stvari,čak i tepisi i lusteri,krade stoka
iz štala.Sami policajci iz redova Goranske zajednice nisu spremni da
samoinicajtivno deluju jer se boje svoje lične bezbednosti i ne žele da
rizikuju lični život za kako oni kažu 300 eura.Prilog tome i podele kod samih
Gorana po političkim stavovima i odnosima prema svojim albanskim kolegama.Zato
se često dešava da Goranske patrole budu usmerene na granične prelaze u
momentima kada se dešava pljačka u nekom selu.Valjda da se ne bi sreli sa
kriminalcima.
Granice prema okolnim državama su vrlo porozne.Gorani iz
Albanskog dela posle skoro pola veka mogu slobodno ulaziti u Kosovski deo Gore.Kontrola
granice se vrši na livadi pored službenog vozila,koji je parkiran pored
pešačkog puta koji vodi do susednih goranskih sela u Albaniji.Samo na dva
prelaza postoji kontejneri koji donekle mogu služiti svrsi.U slučajevima bilo
kakve policijske torture ne postoji način sudske pravne pomoći.Razlog tome leži
u činjenici da lokalni sudovi u Dragašu imaju perko 90% albanskog kadra koji i
pored zakonskih odredbi iz krivičnog i prekršajnog prava sudi po principu
policijske verodostojnosti čak i kada ne postoji nikakav dokaz osim policijskog
iskaza.Ne postoji pravni lek kada neko želi da vam naškodi.Pravda je sredstvo
ostvarivanja cilja,a ne u službi zaštite prava.U datim okolnostima Gorani se
ponašaju po principu manjeg otpora.Plate kada to neko naloži,mnogo se ne bune i
govore samo da ne bude gore.Nažalost sve ove bezbedosne neprilike bi mogla
donekle da reši novoformirana opština ali ova bitna činjenica nije argumenat
političkoj eliti za taj zahtev.Dokle god kao argumenat iznose nemogućnost
ostvarivanja samostalne opštine zbog opstrukcije centralne Albanske
vlasti,verujemo da je problem samostalnog nehtenja za tim.