Eksperimenat kao deo naučnog potvrđivanjai analize je suštinski možda i najvažniji deo naučno-istraživačkog rada.Politički eksperimenti su istorijski gledano retki,na prvi mah neodaju nikakav utisak da je to eksperimenat,ali se retrogradnom analizom može to potvrditi.Okolnosti koje su dovele do razdvajanje jednog istog naroda koji je dvadesetak vekova živeo kao zajednica na jednom terenu neće biti tema našeg izlaganja.Samo ćemo pomenuti da postavljanje granične linije između KSHS i Albanijenije rukovođeno geografskim ili demografskim karakteristikama terena,već svesnim razdvajanjem jednog naroda kao vid ogleda ili osvete za datu populaciju.Svi principi razgraničenja koja su važila za sve druge delove jedino na ovom pojasu nisu poštovana.Za razliku od svih ostalih delova linije razgraničenja jedino na pojasu Gore uslovi demografske i geografske konfiguracije nisu bile presudne za određivanje granice.Sa polovinom populacije mogao se izvesti dupli eksperimenat,jedan na Gorane u Albaniji,drugi u Jugoslaviji. Pošto valjajni eksperimenat mora da ima nekoliko sastavnih delova,tako je i ovaj imao svoj supstrat,cilj,metode,razradu,raspravu i zaključak. Supstrat je činila mala etnička skupina,vrlo homogena u smislu identiteta,kulture,jezika,tradicije,etnogeneze,moralnih normi,sangviniteta,zanimanja...,ali bez sopstvenog pisma,osakaćena,bez intelektualne elite koja je otišla u Tursku zajedno sa propašću Osmanske carevine. Cilj je bio odrediti modalitete asimilacije ove populacije,odnosno konačnu asimilaciju prema narodu koji je vladar na tom delu teritorije. Metode koje su korišćene razlikovale su se samo po obliku nasilnosti u Albaniji,a činile su pre svega nove jezičke konstrukcije kroz sistem školstva,integraciju preko usvajanja novih tuđih normativa u svim aspektima društvenog života. Razrada je trajala skoro pola veka.Na jednoj strani nasilne metode su taj efekat donekle preskočile,dok je u Jugoslaviji kroz različite nazovi naučno-istraživačke projekte falsifikovana istorija,lingvistika,etimologija sve sa ciljem da se prikaže tuđi identitet našoj populaciji kao nešto što je ranije u prošlosti izgubljeno. Rasprava se odvijala u zavisnosti od dnevno političkih okolnosti i trenutne potrebe političke manipulacije ovom malom zajednicom. Zaključak se nameće posle skoro pola veka trajanja ovog eksperimenta.Gorani u Albaniji su uveliko u procesu Albanizacije,dok je stvar u delu Jugoslavije identična-Srbizacija. Odrastajući u delu Gore koji je bio u Jugoslaviji,nema tog Goranina koji bar jednom u životu nije poželeo da se u najmanju ruku sretne sa svojim narodom sa druge strane granice.Veliki broj porodica koji je bio razdvojen je nesumljivo to najviše želeo.Naročito žitelji pograničnih sela.Sa ove strane granice se sa setom i tugom gledalo na naše zemljake sa druge strane,jer su informacije o težini života ipak curile i pored Sigurinimija i svih drugih tajnih policija.Dovoljno je bilo videti način poljoprivrede ili seosku arhitekturu tih sela,da bi se dobila nekakva slika.Život Gorana u Albaniji se sve do rezulucije Inforbioa odvijao identično kao u Jugoslaviji.Do II svetskog rata pogranična linija nije imala karakter prave granice.Političke promene u Jugoslaviji 1948.godine će promeniti ovu situaciju.Granica je hermetički zatvorena,Albanija se svrstava na stranu Staljinove politike,počinje izgradnja miliona čuvenih bunkera duž pograničnih sela i gradova.Kažu čak da i ptice nisu smele da prelete granicu.Narod kao i svaki drugi pronalazio je načine za komunikaciju.Obrađujući pogranične njive,razmena informacija se odvijala preko pesama koje su ustvari bile priče o novostima.Pogranični vojnici i sa jedne i sa druge strane nisu mogli da to adekvatno razumeju,pa se ovakav vid „razgovora“odvijao sve dok nije dekretom zabranjeno da se sa albanske strane u pograničnim mestima bilo šta izgovara,čak i bilo kakva reč.Ubrzo je zabranjena komunikacija na maternjem goranskom jeziku u međusobnoj komunikaciji na bilo kom javnom mestu.Za prekršaj se često robijalo i po nekoliko godina.Dalji koraci su sledili kroz oblik zabrane komunikacije na maternjem jeziku u sopstvenim kućama.Kako nam reče jedan žitelj sela Borje“ Vo svua kuća ne sme moglje da zborime našinski,špijuni pod penđer ni sedalje“.Pri obradi pograničnih njiva,pored svakog je stajao albanski vojnik,posmatrajući da neko od ljudi slučajno ne pogleda u pravcu Gore u Jugoslaviji,jer je i to od 1968 godine bilo zabranjeno.Diktatorsko-komunistički režim u Albaniji nikako nije mogao da dopusti da narod vidi kako izgledaju sela sa suprotne strane granice.Plasirane su priče o bogatsvu i najuređenijem sistemu u Albaniji,pa bi onda neko mogao od Gorana da vidi da su kuće u selimau Jugoslaviji pokrivene crepom.Neki su dobijali odgovore da to „Tito namerno radi,da najbolje što ima u državi i najbogatije pravi neposredno uz granicu kako bi to pokazali „ Morali su u to da veruju. Poseban aspekt asimilacije predstavlja gušenje verske svesti.Dekretom iz 1968 godine,država je zvanično proklamovala ateizam.Zatvorene su sve dzamije,proterani svi veroučitelji.Verske knjige su konfiskovane i paljene.Posedovanje ma koje verske literature je bilo krivično delo.Za ove goranske predele sa jakom Islamskom tradicijom to jebio preveliki udarac.Žene su bile te koje su većinom praktikovale islamske običaje i pored zabrana.Često se dešavalo da tokom rada,koji je uzgred bio obavezan za sve punoletne žitelje,u seoskim zadrugama žene koje su postile bile primećene od strane vojnika koju su te radove nadgledali.Na pitanje zašto ne jedu za vreme obavezne pauze u toku meseca Ramazana,odgovarale bi da nisu gladne.Tada bi dva vojnika na silu sipali vodu u usta tim ženama kako bi im prekinuli post.I tako sve do danasnjih dana.Globalne političke okolnosti početkom 90-tih godina XX veka,rušenje komunističkih sistema drušvenog uređenja u svetu nije zaobišao ni Albaniju.Međutim politička situacija na Kosovu do 1999 godine je onemogućavala ponovno uspostavljanje pravih veza.One su intenzivirane nakon Kosovskog sukoba,i već desetak godina su postale svakodnevnica. Prvi zanos kod većine avanturista sa kosovske strane Gore,je posle nekoliko poseta preobličen u podozrivost.Razloga je mnogo,mi ćemo pokušati dati neke od njih. Albanski deo Gore je jedan od infrastukurno najnerazvijenijih delova u Evropi.Ovo se naročiti odnosi na putnu infrastrukturu.Najbliži grad Kuks,udaljen dvadesetak kilometara od ovih sela,iako ima izgrađene pravce prema drugim delovima,prema goranskim selima nema gotovo nikakvu komunikaciju.Stari zemljani drumski put,po kome pošteno ne može proći ni zaprežno vozilo,a kamoli teretno vozilo,je jedina komunikacija.A blizu samog grada prolazi savremeni autoput koji povezuje Kuks-Tiranu-Durs,koji izgleda tako da bi mu pozavidele i mnogo bogatije evropske zemlje.Dali je slučajno ili namerno,ovaj deo odsečen od sveta,je pitanje za naše zemljake tamo.Nepostojanje putne infrastukure je glavni razlog što kuće po selima još izgledaju kao u 19.veku.Gotovo da nema kuće koja je izgradjena od savremenih blokova,ili prekrivena crepom.Razlog je sledeći: Jedan kubni metar peska košta 50e,zajedno sa transportom jer po takvom putu je prava avantura doterati teretnim vozilom pesak iz Kuksa.Zato se i danas kuće zidaju od kamena,pokrivene su kamenim pločama.Po seoskim putevima ćete naići na gomile kamenja koje se skupljaju čineći zanimljive detalje na samom putu.Kuće su starog osmanskog tipa,sa čardacima i balkonima.Gusto zbijene,sa malim dvorištima oko kuća.Uglavnom su jednospratne,sa pomoćnom kućom pored u kojoj se čuva stoka.Stočarstvo i poljoprivreda su dominantni oblici rada.Interesantno je kakve se sve parcele obrađuju.U najzabitijim i krševitim predelima,gotovo sve parcele su obrađene,navodnjavanje je specifično,pošto je blizu svakog većeg placa iskopan i betoniran bunar,iz kojeg se pod nagibom boda sliva u njivu.Gotovo da nema neobrađenog dela zemljišta,najveći broj parcela je pod krompirom koji je najznačajniji poljoprivredni proizvod.Tu su još polja pod žitaricama i pasuljom.Još ovde smo mogli videti kako žene ručno prerađuju zrna pšenice.Vode ima na svakom koraku,izvori su izetno kvalitetni,tako da se usred leta flaša napunjena sa česme magli kao da je izveđena iz frižidera.Stočarstvo je tradiconalno razvijeno,preovladjuju krave i ovce,pa su stoga proizvodi od mleka,pre svega naša urda i mećenica najčešći na trpezi.Seoske ulice su prepune dece,graje i galame.Na svakom delu možete videti dečju igru.Po centrima sela muški živalj,po lokalnim kafanama u kojima se toči alkohol na hektolitre.Pored tih kafana uvek se nalaze nekoliko parkiran dzipova,većinom sa engleskim registarskim tablicama i volanom sa desne strane.Toliko da se oseti novopridosla kultura iz emigracije koja se letnjih meseci vraća iz Engleske.Oseća se velika doza bezbrižnosti,neke lagane slobode koja daje polet ovim ljudima.Verovatno proistekla posle perioda Enverove vladavine u Albaniji.Sada su im vrata EU,i okolnih zemalja otvorene.Ulazak u kosovski deo Gore je slobodan,pa se često dešava da svoj hleb zaradjuju u selima kosovskog dela Gore pešačeći i po nekoliko sati svakoga dana.Natalitet je u evidentnom porastu.Recimo selo Borje sa oko 350 kuća ima oko 2000 žitelja.Danas se slobodno služe maternjim jezikom.Školski sistem je na zvaničnom Albanskom jeziku,pa stoga svaki stanovnik poznaje perfektno i Albanski jezik.Identifikacija sa Albanskom državom je u tolikom zamahu,da svaki žitelj sa ponosom smatra Albaniju svojom domovinom.Mladje generacije imaju problema pri punom sporazumevanju na maternjem jeziku tako da pri međusobnoj komunikaciji često govore na oba jezika,jer na maternjem nemogu da se adekvatno izraze.Zanimljivo je da deca porodica koje su veći deo života provele radeći kao državni činovnici po obližnjim gradovima vrlo malo poznaju maternji jezik.U gradovima jednostavno nije bilo moguće u datom vremenu komunicirati na goranskom,pa ta deca nisu bila u mogućnosti ni da nauče svoj maternji jezik.Tradicija je zadržana u odnosu na ulogu žene u porodici.Ona je nosilac svih kućnih poslova,poslova vezanih za stoku i poljoprivredu.Tradicionalna nošnja se vrlo malo ili nimalo promenila prethodnih pedeset godina.Devojačka nošnja je od pamučnih i vunenih materijala,gotovo sva u crvenoj boji.Nošnja žene se razlikuje,ali crna kabanica-terljig se gotovo izgubio kao odevni detelj u nošnji žena.Detalji veza na nošnjama i vrsta materijala nas vraćaju na vremena kada su naše bake i majke takve materijale bacale,jer ih niko nije više koristio.Tamo je vreme stalo u smislu tradicionalne nošnje.Sve ono što možete videti po muzejima po Kosovu,možete na delu u Goranskim selima u Albaniji.Interesantno je pokušaj da se dokuči njihov stav i mišljenje o Goranima u Kosovskom delu.Iako tradicionalno i gostoljubivo ističu činjenicu o zajedništvu,gube identifikaciju jedinstva.Ipak su razlike te koje preovlađuju,dokse sličnosti podrazumevaju.Vremena provedena u dve neprijateljski nastrojene države je proizvela dozu nepoverenja i straha.Polarizacija koja je uslovljena poluvekovnim duhovnim terorom.Ekonomski napredniji Kosovski deo Gore za njih ostaje i dalje kao bogatiji brat na koga su u najmanju ruku ljubomorni.Sa druge strane poprimanje nekih odlika susednog albanskog življa,pre svega iz svere kriminala,je izazvla podozrivost od strane Kosovskog dela Gore.Kriminal i nasiljenaprostonikad nije bio odlika našeg naroda.Jedan značajan detalj međusobne vazanosti je dakako pokidan sa neizvesnim mogućnostima ponovne obnove.To je duhovnost.Pri poseti ponekim selima u vreme Ramazanskog posta,gotovo da nismo mogli da nađemo mušku glavu koja je postila sveti mesec Ramazana.U ženskoj populaciji se vera donekle održala,što nam daje nadu da bi se stvari mogle pokrenuti.Vera je u takvom zapećku,da bi Enver Hođa da je živ, bio najponosniji na svoj uspeh projekta ateizma.Četiri decenije ovakvog stanja gotovo da je iz svesti izbrisalo veru kao sastavni deo življenja.Ova karakteristika je vezana za celu Albaniju,pa je samo prenesen na ovaj pojas.Alkohol je svakodnevnica,svakosatnica.Pomalo nas je podsetilo na period osamdesetih u Kosovskom delu Gore kada nije bilo slobodnog mesta u kafanama,a broj vernika se mogao prebrojati na prstima jedne ruke.Dzamije su male,u nekima nema minareta,pomak polako postoji jer su pripreme ili izgradnje nekih od njih u toku.Nebrigu prema tradiciji i duhovnosti ogleda se i u činjenicama da u većini sela su seoska groblja neuređena.Stara groblja se koriste kao mesta za ispašu stoke,napravljeni su putevi posred starih grobalja,po kojima se hoda,bez trunke savesti.Na nekim mestima se podižu stambeni objekti na mestima na kojima su evidentni nišani grobova iz prošlosti.Iz ovakvog stanja stvari primetni su pomaci.Većina sela poseduje telefoniju,poneki i bežične internet veze.Emigracija u zemlje EU postavlja nove standarde življenja.Brojnost populacije u ovih devet sela je propračunata na oko 25 000 ljudi.Na osnovu ove paralele bi se mogao izvući zaključak o brojnosti žitelja Gore u Kosovskom delu da nije bilo emigracije i imigracije,obzirom da je Kosovski deo skoro duplo veći u brojnosti sela,površini.Nesumljivo ovaj deo populacije nije zanavek izgubljen iz okrilja Goranske populacije,ali je i nesumljivo da je eksperimenat Enverove države napravio veliki jaz između jednog istog naroda.Jaz toliki da će proći barem nekoliko decenija dok se stvari nevrate tamo gde su nekad presečene.Ovaj primer jednog malog naroda,kome je oduzeto pravo na jezik,pravo na kulturu,tradiciju,veru...,a pri tom nametnuto sve ono što mu je strano i tuđe,nam pokazuje da je proces asimilacije usloveljen samo vremenom i načinom njegovog izvođenja.U Srbiji se kao i u Albaniji daleko odamklo sa ovim procesom.Razlika je u tome da je u Albaniji to rađeno na samom mestu življenja ovog naroda,dok je u Srbiji proces asmiliacije bio sproveden kroz integraciju i emancipaciju u unutrašnjosti Srbije.U samoj Gori nakon Kosovskog rata,Gora nanovo izrasta iz pepela,ponovo budeći klicu iz koje će se za koju deceniju da se popuni ono što se zauvek bude asimilovalo u zemljama u kojima žive.Jedan narod koji je silom razdvojen,koji je nasiljem priključenrazličitim sistemima u dve države,koji je 1999 godine nateran da jedni na druge upere cevi u pograničnim regijama štiteći interese nekog drugog se gotovo zauvek odvojio u srži.Ono malo niti koje su preostale da drže,biće pojačane ili pokidane u zavisnosti od političke mudrosti i jačanja Islama.Ono što se desilo treba da bude nauk budućim generacijama,jer se scenario ponavlja,samo se scenaristi potpisuju pod različitim imenima.Scenario je da se prvo razdvoje,da oslabe,potom udariti na jezik i govor,pa na veru,potom na ženu i njenu ulogu.Rezultat je očigledan,albanizacija i srbizacija su napravile toliki jaz da dva dojučerašnja brata sebe smatraju tuđinima.Poslednji jak argumenat međusobne veze je jezik,bude li on pokidan biće zanavek izgubljene veze.Posmatrajući celokupno napred izneseno eksperimenat u Albaniji je gotovo uspešno okončan,dok je rat na Kosovu spečio tako nešto u samoj Gori,ali je pospešio asimilaciju uSrbiji.