Hadži Omer Lutfi rodom je iz Prizrena,goransko selo Rabca. Pripadao je melâmijskome tarikatu. Između ostalih rukopisa, ostalim nesređenim iza njegove smrti, nalazi se i specifičan komentar na kasidu Abdullaha Bošnjaka u kojoj Bošnjak pjeva o poznatome djelu Ibn Arebîja “Fusûsul Hikem”[1]. Spomenuti rukopis pronašao je hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić u našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci. “Jednog dana, tragajući za nekim bibliotečkim podatkom, prelistavao sam Katalog rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke. Za oko mi je zapeo listić R-4396, Tahmis Hadži Omer Lutfi efendije iz Prizrena na kasidu Abdulah efendije Bošnjaka o Šejh Ekberovom Fususul-Hikemu. Listić je ispunio vrijedni i marljivi bivši bibliotekar prof. Muhamed ef. Pašić. Rukopis je poklonio GHB u Sarajevu Salih Čavoli iz Prizrena 1957. godine. Kroz nekoliko minuta rukopis je bio u mojim rukama. Dvije đačke teke za pisanje, obične veličine, prišivene jedna za drugu, u mekanim žutim koricama sa naslovom turskog teksta, u kome se kaže, da Gazi Husrevbegova biblioteka (kutubhana) svakako ima poznati spjev (Kasidu) Abdulah ef. Bosnevi (Bošnjaka) i gazele od Hersegli Arif Hikmet bega (Rizvanbegović iz Stoca u Hercegovini). Međutim, Hadži Omer Lutfi ef. iz Prizrena ispjevao je i napisao Tahmis na oba gornja spjeva, kojih nema u GH biblioteci, pa se ovaj prepis šalje na poklon (hedijje). Iza turskog teksta arapskim slovima, napisano je latinicom u tri retka: Salih Čavoli, 13. VII 1957., Prizren. Tahmis na Bošnjakovu kasidu je napisan na stranicama 1-27, a Tahmis na Arif Hikmet begove Gazele na str. 28-123. Naime, Bošnjakova kasida ima 105 punih stihova (210 distihova, bejtova), a gazeli broje 510 bejtova (255 punih stihova).”[2] Hadži Omer Lutfi efendija rođen je u Prizrenskoj regiji Gora selo Rabca, 13. I 1870. godine, u porodici Pačarizi.[3] Otac mu se zvaše Mustafa, i bio je hodža. U Prizrenu je završio osnovno vjersko obrazovanje i Ruždiju. Godine 1887. odlazi u Istanbul želeći upisati vojnu školu. U tome nije uspjeo, pa ga stariji brat Mehmed Alija te još dvojica Prizrenčana nagovaraju da upiše Sultan Fatihovu medresu. Hadži Omer Lutfi pristaje te se, po okončanju naukovanja, 1892., vraća u Prizren. Nedugo nakon toga odlazi u Đakovicu i prima melâmijski tarikat. Mehmed Alija vraća se u Prizren za stalno a Lutfi Omer prvo nastavlja učenje u Istanbulu, a potom odlazi u Kairo i upisuje El-Ezher. Pored arapskoga jezika odlično je poznavao turski i perzijski. Svoju prvu pjesmu napisao je u čast sultana Hâmida (1892. godine). Ubrzo postaje simpatizer mladoturaka, te 1907. godine bîva izabran za njihovog predsjednika u Prizrenu (Itihad ve Terekki – Jedinstvo i napredak). Kako je Turska u Balkanskome ratu (1912. godine) izgubila Prizren, 1920. održavaju se izbori na kojima, na čudo svih, hadži Omer Lutfi efendija glasa za socijaliste i komuniste. Vlast mu to nikada neće oprostiti. Uslijedila su zatvaranja i privođenja pa se, na koncu, hadži Omer povlači iz političkoga života i upotpunosti se okreće životu u melâmijskoj tekiji. U časopisu “Sesler”, dr. Nimetullâh Hâfiz piše o hadži Omeru i njegovome radu, pričem Lutfi-efendijinu književnu zaostavštinu dijeli u šest grupâ[4]: a)dječija književnost, b)istorija, c)tesavvuf, d)politika, e)prosvjeta, i f)divansko pjesništvo.
Kako piše hadži Šejh, dr. Nimetullâh nije znao za Omer Lutfijine tahmîse na Bošnjakovu kasidu i Arifove gazele. Godine 1928., 25. oktobra, preselio je na Ahiret hadži Omer Lutfi efendija. Ukopan je u Terzimahali, a kasnije prenesen u mezaristan Kuričešme, ispod nogu Sofi-babe. U tome mezarluku ukopani su i njegov stariji prijatelj iz Istanbula hadži Rustem efendija Sporta, te već spomenuti hadži Omerov muhib (simpatizer) hafiz Abdullah efendija Hizr-Telak, zamjenik reisul uleme[5]. Kako dalje kaže Fejzulah-efendija, hadži Omer Lutfija nije nikada dolazio u Sarajevo ali je imao vezu sa Sarajevom.[6] U svome djelu “Dîvân” nekoliko stihova posvetio je hadži Mujagi Merhemiću, a u novini Hakk, koja je na turskome jeziku izlazila u Skoplju, ustao je u odbranu reisul uleme Džemaluddina Čauševića kada se povela rasprava oko nošenja feredže (nikâba), šešira i upravljanja vakufskom imovinom. Godine 1946. preko Derviša efendija Korkuta ponuđen je ne otkup Gazi Husrev-begovoj biblioteci “Dîvân” hadži Omera Lutfije. Biblioteka nije imala dovoljno sredstava za otkup pa je rukopis vraćen. Kod pretovara pošte “Dîvân” se zagubio. Grješkom se našao u Beogradu i naposlijetku završio u rukama akademika profesora Fehima Bajraktarevića. “Dîvân” je na kraju otkupila SANU. O Ibn Arebîjevome djelu “Fusûsul hikem” najbolje govori uvod kojega je napisao sâm autor: “Vidjeo sam Allahovoga Poslanika, alejhisselam, na mubašeri, u zadnjoj trećini mjeseca muharema, 627. godine, u Damasku. U njegovoj, alejhisselam, ruci bila je knjiga. Reče mi: ‘Ova knjiga je Fusûsul hikem (Dragulji mudrosti), uzmi je i s njom zađi među ljude. Neka se njome okoriste.’ Rekoh: ‘Poslušnost i pokornost Allahu, Njegovome Poslaniku, alejhisselam, i zapovjednicima među nama.’[7] ”[8] Mubašera je u osnovi, kako kaže Kâšânî, jedan oblik ruje (istinitoga snoviđenja) ali koja dolazi s određenoga mekâma (duhovne postaje). Zbog te specifičnosti ne kaže se “ruja-mubašera” već samo “mubašera”, kao što se ne kaže “zemlja-ravnica” već samo “ravnica”.[9] Djelo “Fusûsul hikem” sastavljeno je iz dvadeset i sedam poglavljâ. Svako poglavlje nosi ime po jednome od Božijih poslanikâ, alejhimusselam, a u svakome se objašnjava temeljna narav konkretnoga poslanika. Ovo djelo smatra se jednim od udžbenikâ tesavvufa. Na to djelo napisano je mnogo komentara, a najpoznatiji su komentar spomenutoga el-Kâšânîja, zatim komentar Bâlî-efendije[10] i el-štijânîja[11]. Pored ovih, veoma je poznat i komentar našega Abdullaha Bošnjaka[12] koji je prvobitno napisan na turskome jeziku pod naslovom “Skidanje duvaka s mlada Božanskih objava na uzvišenim stolicama mozaičke mudrosti”.[13] Na zahtjev svojih učenika Abdullah Bošnjak će ovaj komentar poslije prevesti na arapski jezik. Kod nas su o Abdullahu Bošnjaku pisali hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić[14] i dr. Džemal Ćehajić[15]. U svoja dva rada dr. Ćehajić inkorporirao je kompletan prijevod dvije Bošnjakove risâle (poslanice): u radu objavljenome u POF-u preveo je šejh Abdullahovo djelo “Objašnjenje imperativa stvaranja u kur’anskom poglavlju Al-Ĥašr”, a u zborniku ITF-a djelo “Knjiga o stvaranju dijela u vidu cjeline i javljanju ogranka u vidu osnove”. Pored ovoga, pretprošle godine preveo sam tekst autora Denisa Grilla pod naslovom “Djelo Abdullaha Bošnjaka kao primjer duhovne i metafizičke misli u otomanskoj Bosni”. Ovaj rad će, ako Bog da, biti objavljen u Zborniku sa okrugloga stola “Obnova Isa-begove tekije u Sarajevu”. U spomenutome radu Denis Grill predstavio je još jednu poslanicu šejha Abdullaha Bošnjaka koja se zove “Izuvanje sandala nakon prispijeća prisustvu dva jedinstva”. U istome zborniku treba biti objavljen i tekst dr. Ismeta Bušatlića “Poema duhovnoga puta Ibn al-Fārida i ´Abdullaha Bošnjaka”. Prošle godine Kenan Čemo i ja preveli smo drugo po veličini šejh Abdullahovo djelo “Merâtibul Vudžûd”[16] (najopširnije šejh Bošnjakovo djelo je komentar na Ibn Arabîjev “Fusûsul hikem”). Također prošle godine, dr. Muhammed Erol Kilić s Marmara univerziteta u Istanbulu, Kenanu Čemi i meni dao je CD ROM na kojemu se nalaze rukopisi svih šejh Bošnjakovih djelâ izuzev komentara na “Fusûs”.[17] Nakon što smo rukopise izlistali i pregledali izbrojali smo trideset i sedam poslanica, s tim da je posljednja poslanica “el-Menzûm li Sejjidiš-šerîf Ahmed el-Bedevî”[18] sastavljena iz više manjih risalâ. Profesor Kilić ima želju da se svi radovi šejha Abdullaha Bošnjaka prevedu na bosanski jezik. Vidjet ćemo da li će uzvišeni Allah dati Kenanu i meni snage za taj poduhvat. Šejh Abdullah Bošnjak je na završetku svoga komentara na djelo “Fusûsul hikem” dodao siže (tezjîl) i ispjevao podužu poemu.[19] Poema je pisana u metru hazedž, s rimom na slovo “i”, a broji stotinu i pet stihova (dvijestotine i deset distihâ). Izrečena je u pohvalu “Fusûsul hikema” i sâmoga Šejhul Ekbera Ibn Arebîja. To je pjesma na koju je poslije hadži Omer Lutfi efendija dao svoj komentar, ispjevavši tahmîs na nju.
[1] Fuşûş Al-Ĥikam. [2] Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78., str. 187. [3] O ovome vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188., 189. [4] Dr. Nimetullâh Hâfiz, Prizrenli Šeyh Omer Lutfi ve onun Edebi Yapitlari, Sesler, VI, br. 60., Priština, 1971. (Citirano prema: Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188.) [5] Vidi str. 29. ovoga rada. [6] Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, str. 188. [7] Ovo je aluzija na kur’anski ajet 59. u suri Žene. [8] Al-Kâšânî, Šarĥ ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Šaraka Maktaba Wa Maţba‘a Muşţafâ Al-Bâbî Al-Ĥalabî Wa Awlâdih, Kairo, 1987., str. 9. [9] Ibid. [10] Kod mene je slijedeće izdanje: Bâlî Afandî, Šarh ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 2002. [11] Koristio sam slijedeće izdanje: Ğalâl Ad-Dîn Muhammad Dāwūd – Āštiyānī Qaysarī, Šarh Fuşûş Al-Ĥikam, Teheran, 1375. (h.g.) [12] Poznat kao ‘Abd Allâh Al-Bûsnawî. Rođen je negdje u okolini Livna. Bio je šejh bajramijskoga tarikata. Preselio se u Konju. Tamo je umro i tu mu je i danas vidljiv mezar. Nalazi se odmah preko puta turbeta poznatog Ibn ‘Arabî-evoga učenika i zeta Şadr Ad-Dîn Al-Qûnawî-a. S dvojicom svojih prijatelja (Samirom Krlučom i Kenanom Čemom) zijaretio sam mu mezar 2003. godine u ljeto. Nalazi se među još nekih pet-šest mezarova, odmah preko puta džamije i turbeta Al-Qûnawî-a. Ispred tog malehnog mezaristana stoji natpis da je to grob autora poznate pjesme “Kasida-i burda” Al-Busîrî-a (odnosno Al-Busajrî-a). Vjerovatno je do grješke došlo uslijed sličnosti imenâ Bûsnawî-Busîrî. Mezar,odnosno turbe, Al-Busîrî-a vidjeli smo u Aleksandriji. Nalazi se odmah blizu džamije Abû ‘Abbâs. [13] Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72., str. 36. [14] -Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72., str. 35-46.; -Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, Anali GHB, II-III, ’74., str. 31-35.; -Iz uvodnih tesavufskih interpretacija Abdulaha Bošnjaka, Islamska misao, XI/’89., br. 121, str. 39.; -Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78., str. 187-204. [15]-O jednom filozofskom traktatu šejha Abdullaha, POF, br. 32-33, 1982.-1983., str. 65.-86.; -Šejh Abdullah Bošnjak “Abdi” bin Muhamed al-Bosnevi, Zbornik radova ITF-a u Sarajevu, br. 1, 1982., str. 75.-89. [16] Abdullah Bošnjak, Gradacija Bîtka, Libris, Sarajevo, 2003. [17] Mislim da je jedan primjerak toga CD-a dobio i hafiz Nevad Kahteran. [18] Al-Manżûm Li Sayyid Aš-Šarîf Aĥmad Al-Badawî. [19] Fejzulah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, str. 21.
2. Literatura -Al-Qur’ân Al-Karîm -Al-Muttaqî Al-Hindî, Kanz Al-‘Ummâl, Damask, 1993. -A. J. Wensinck, The Muslim Creed: Its Genesis and Historical Development, Cambridge University Press, 1965. -Adnan Bevrnja, Nakšibendi, Press Orient, Sarajevo, 1990. -Al-Ĥallâğ, Dîwân, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998 -Al-Kâšânî, Šarĥ ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Šaraka Maktaba Wa Maţba‘a Muşţafâ Al-Bâbî Al-Ĥalabî Wa Awlâdih, Kairo, 1987. -Al-Qušayrî, Ar-Risâla Al-Qušayriyya, Dâr Al-Ğîl, Bejrut, bez god. izd. -Ašk Gaši, Melamijski tarikat i neki njegovi predstavnici u jugoslovenskim zemljama, Islamska misao, Sarajevo, 1989., br. XI/128 -As-Sulamî, Ţabaqât Aş-Şûfiyya, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998. -Bâlî Afandî, Šarh ‘Alâ Fuşûş Al-Ĥikam, Dâr Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 2002. -Denis Grill, Djelo Abdullaha Bošnjaka kao primjer duhovne i metafizičke misli u otomanskoj Bosni, neobjavljeno -Dželaluddin Rûmî, Mesnevija, Tarikatski centar, Sarajevo, 1996. -Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986. -Džemal Ćehajić, O jednom filozofskom traktatu šejha Abdullaha, POF, br. 32-33, 1982.-1983. -Džemal Ćehajić, Šejh Abdullah Bošnjak “Abdi” bin Muhamed al-Bosnevi, Zbornik radova ITF-a u Sarajevu, br. 1, 1982. -Ebû Hanîfa, Al-Fiqh Al-Akbar (I) i ‘Âlim Wa Al-Muta‘allim, Preporod, br. 12/595; 13/596; 14/597; 15/598; 17/600; 18/601; 19/602; 1/603; 5/607; 6/608; 7/609; 8/610; i 9/611. -Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989. -Fejzulah Hadžibajrić, Iz uvodnih tesavufskih interpretacija Abdulaha Bošnjaka, Islamska misao, XI/’89. -Fejzulah Hadžibajrić, Mali rječnik sufijsko-tarikatskih izraza, Zbornik radova Prvog simpozija: Tesavvuf-islamska mistika, Zagrebačka džamija, Zagreb, 1408./1988. -Fejzulah Hadžibajrić, Omer Lutfijin Tahmis na Bošnjakovu kasidu o Fusus-ul-hikemu, Anali GHB, V-VI, ’78. -Fejzulah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatska poema Abdullaha Bošnjaka, Anali GHB, II-III, ’74. -Fejzulah Hadžibajrić, Uvodne tesavvufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka, Anali GHB, I, ’72. -Ğalâl Ad-Dîn Ar-Rûmî, Matnawî, Mağlis Al- A‘lâ Li At-Taqâfa, bez mjesta izdanja, 1997. -Ğalâl Ad-Dîn Muhammad Dāwūd – Āštiyānī Qaysarī, Šarh Fuşûş Al-Ĥikam, Teheran, 1375. (h.g.) -Ibn ‘Arabî, Al-Futûĥât Al-Makkiyya, Dâr Iĥyâ’ At-Turât Al-‘Arabî, Bejrut, 1998. -Ibn ‘Arabî, Tafsîr Ibn ‘Arabî, Dâr Iĥyâ’ At-Turât Al-‘Arabî, Bejrut, 2001. -Ismet Bušatlić, Poema duhovnoga puta Ibn al-Fārida i ´Abdullaha Bošnjaka, neobjavljeno -Muĥammad Nûr Al-‘Arabî, Risalei salihije, Islamska misao, VII/1985., br. 80 -Nimetullâh Hâfiz, Prizrenli Šeyh Omer Lutfi ve onun Edebi Yapitlari, Sesler, VI, br. 60., Priština, 1971. -Omer Nakičević, Nurije (An-Nuriyya) prema spisima M. E. Kadića, Islamska misao, XI/1989, br. 124 -Sâdik Vicdâni, Tarikatler ve silsileleri, Enderun Kitabevi, Istanbul, bez god. izd.