Mlike i njegova dzamija Mlike je selo koje se nalazi najedan kilometar skretanja sa Imerovog mosta na putu Dragaš-Restelica.Nalazi se na nadmorskoj visini od 1100 metara.Broji oko 350 kuća,sa procenjenim brojem od 1400 stanovnika,od čega je danas manje od pedeset stanovnika stalno nastanjeno u selu.Ostali su većinom žitelji u okolnim balkanskim državama,a najveća kolonija je u Beogradu.Jedna petina stanovnikaživi u zemljama EU ( Luxemburg,Francuska,Nemačka,Austrija,Švedska...).Selo se nalazi u kotlini koju omeđuju brdo Ploča,sa jedne strane,Carina sa druge strane.Kroz selo u njegovom donjem delu protiče Brodska reka,a gornjim tokom reke ide kotlina u kojoj je pešački put do sela Dikance i Baćka.Duž reke sa istočne strane nalazi se blaga padina,koja se prostire prema selu Kukaljane,koja se pominje u ranim srednjovekovnim spisima kao mesto odmarališta karavana pri putovanju na pravcu Dubrovnik-Solun,a koji je bio pod upravom dubrovačkih porodica,a i danas nosi naziv Marindof ( po vlasniku tog dola izvesnom dubrovčaninu Marinu).Kroz samo selo protiče potok,pored kojeg se nalazi i seoski put.Najveći deo sela se nalazi iznad reke,tek nekoliko kuća je izgrađeno sa istocne strane reke u poslednjih dvadesetak godina.Stari deo sela čine gusto zbijene kuće,orjentalnih karaktreristika sa čardacima i balkonima,u kojima je bilo prostorija za čuvanje stoke u prizemnom delu.Ovakvi kompleksi su bili na prostoru oko seoske dzamije i prema njegovom jugozapadnom delu.Novi deo sela izgrađen u poslednjih pedesetak godina je raspoređen na pojasu prema seoskom polju na pravcu puta prema Dragašu.U samom selu se nalazi škola,koja je nakon osnivanja i prvih učitelja iz Srbije,imala i dva svoja učitelja: Muso i Amdija.Danas je škola uzurpirana od strane paralelne opštine Gora,i kadrova u sistemu školstva republike Srbije koji ove prostorije koriste kao srednju školu.Danas gotovo i nepostoji nikakav vid poljoprivrede pošto se nikakva zemlja ne obrađuje,a grla stoke se mogu prebrojati na prstima jedne ruke. Prvi istorijski zapisi za samo područje sela se mogu pronaći u srpskim srednjovekovnim dokumentima iz 1348 godine koji opisuju ovaj deo kao Milčeva košarišta,mesto gde su bili privremeni objetki za čuvanje stoke,pri njihovoj ispaši ka planinama ili dolasku sa planina.Tu je prema tim dokumentima granica koju je delila oblast sela Brod,a koja se pružala do „na Oblo brdo,na Suhi studenac,na Modri del,niz reku na Milčeva košarišta,niz reku Kruševsku do potoka,kako upada Zlipotok u reku,niz reke uz breg na preobraženje,na krst u studenca putem velikim na potok na Stratoriju,te putem kako cesta vodi na Vraniće a črni grozd i Čiste neka seku u opština Oršuša i Globočica i Brod-iz reke u Jelšije,uz potok Krstovački“.Današne selo Mlike je izgrađeno na mestu tih košarišta,od stanovnika sela Glivnike koje se nalazilo na zapadnim padinama Vučjama,koje se nalazi na oko 500 metara južno od Dragaša.Iako do dana danas nisu vršena nikakva arheološka istraživanja,na oko pola metra dubine se mogu videti ostaci građevina ovog sela.Vreme preseljenja iz ovog sela ka današnjem selu datira na početku sedamnaestogveka,a razlog je bio epidemija Kuge u celoj evropi,koja je pokosila i skoro celo selo.I danas je kletva za ovu bolest ostala među ziteljima sela i Gore „Ka nema da te udri ćuma“.Ovdetermin ćuma označava kugu.Pored kuge još jedna bolest je uzimala danak ovom stanovništvu u narodu poznata kao „Verem“ koja je danas poznata kao tuberkuloza.Tačno datiranje preseljenja je moguće na osnovu datiranja mezarja i nišan ploča na današnjem Mličkim grobljima koji datiraju upravo iz tog vremena.Novo selo je imalo pet familija od koje su dve familije bile potomci saracena (arapa mornara) koji su bili naseljeni na području još u XI veku,to su familije alepovci i ođinovci,a ostale familije su bile izvorno vlaško-arumunske geneze koje su u kontaktu sa arapima rano prišle islamskoj tradiciji.Stoga se u selu Glivnike,a i danas u selu Mlike u istorijskom smislu ne pronalaze nikakvi podaci o hrišcanskoj orjentaciji bilo kog tipa,za razliku od sela Radeša,Brod,Rabča,Pakiša koje su imale sakralne oblike hrišćanske tradicije.Interesantan je podatak da samo selo ima četiri groblja iako je samo selo relativno malo.Najstarija groblja su na padinama jugoistočno od sela mesto zvano Rit,i groblje oko same dzamije.Groblje iznad ođinomahale i i groblje ispred sela su novijeg datuma.Analizom topografije i onomastike se mogu videti preplitanje stare vlaške i arapsko-osmanske tradicije.Nacin i broj prikaza zvezdi Hazreti davuda koja se nalazi u dvostrukom krugu sa vrhom okrenutim prema gore,simbolizuje jedinstvo života kroz aspetk sva četiri elemnta svemira.Na pojedinim nišanima se nalaze dobro uklesani ljiljani koji simbolizuje bogumilski pokret balkanskih naroda koji su bili proganjani na celom balkanu u srednjem veku.Pojava znaka sunca „Samuilovog sunca“ je verovatno tradicinalni znak koji je odrednica za pripadnost naših predaka u vizantijskoj državi za ranomakenonsku državu cara Samuila.Značajno je istaći da na nišanima koji pripadaju periodu od XVII-XIX veka pored starosmanlijskog pisma postoje i natpisi statusa porodica na latiničnom pismu koje odražava dualnost ispovedanja,i zadržavanje starih tradicija još iz romanskog vremena.Islamska tradicija je duboko ukorenjena i za razliku od drugih sela u Gori izvorno arapske etiologije. Prvi kontakti sa islamom su u ranom srednjem veku preko Arapskih (saracenskih) vojnika koji su se nakon osvajanja primorskih gradova kopnenim delovima nastanjivali na ovim teritorijama.Ovde se mora pomenuti izuzetno dobra komunikacija i saradnja slovenskih plemena,arumuna i arapa koji su zajedno učestvovali u ratovima protiv vizantije.Tek Bugarskim osvajanjima u IX veku,pa sve do XI veka do kada traje Bugarska okupacija Gore,stari romanski jezik se gubi,islamski elementi takođe.Novi jezik utemeljen od strane Bugara će ostati uz modifikacije kroz vekove do dana danas izvorni govor ovog podneblja.Poslednji islamski elementi će se izgubiti u toku krsaških ratova,koji su opusteli ne samo islamski elemanat,nego i lokalne neislamsko stanovništvo nakon zverstava u toku ovih najezdi krstaša.Natpisi o postojanju su sačuvani do dana danas,kao što je ploča na đamiji koja je prenesena sa srušene đamije,a danas je uzidana u minaret ove postojeće đamije,a koja datira iz 688 godine po hiđretskom kalendaru ili 1289 po gregorijanskom kalendaru.Zbog toga sto je islamska godina lunarna,pri proracunu se cesto gresilo u literaturi datirajuci hiđretsku 688 godinu u druge godine.Na ovom mestu i sami mozete pogledati godinu.Porodica Ahmed Al-age koja je podigla ovu đamiju je naseljena u selu od 1095 godine,a poslednji članovi porodice se doseljavaju 1291 godine.Ova drevna porodica je poreklom iz mesta Halep u Siriji,a familija koja je proistekla iz ove porodica je u selu poznata kao aljepovci.Iz razloga kontradiktornosti koji su uzrokovani nametanjem istorijskih činjenica od strane hrišćanskih istoričara na balkanu u prethodnom veku,vršene su detaljne analize ovog dokaza pa je tako nakon istraživanja u Siriji muftijaštvo okuga Halep izdalo zvanični dokument o izvornosti ovog kamenog natpisa.U prilogu možete videti izveštaj iz Sirije i prevod tog dokumenta.Sama dzamija je dva puta paljena i ponovo obnavljana.Zadnji put je renovirana 2005 godine,kada je veliki broj vrlo vrednih istorijskih mezara i nišana koji su se nalazili blizu zida dzamije oštećen ili polomljen nesavešnošću izvođača radova.Trenutno dzamija nema svog stalnog imama,postoji nekoliko mujezina.U prošlom veku u selu su bila dva imama.Imam Ćazim,današnja porodica koja je u selu poznata kao Ejupovci,i imam Ahmet.Poslednji seoski imam Ahmet,preminuo je polovinom poslednje decenije XX veka.Nastavljač njegove tradicije je njegov unuk,koji će nastaviti nit islama u selu.Zanimljiv je jedan istorijski detalj koji ilustruje sve krajnjosti duhovnosti ovog naroda.U drugoj polovini XIX veka su trajala trvenja između familija u selu,a koja su bila izazvana podelom imanja.Među njima je prednjačio Aljidin,brat Abazov.Prepreka za njegove namere uzimanja imanja u samom centru sela bio je seoski imam.U dogovoru sa banditima iz oblasti Ljume,poznatiji u Gori kao Ljumani,Aljidin je organizovao ubistvo seoskog imama,koje je i izvršeno uWC koje su koristili vernici,a koja su se nalazila blizu mosta preko potoka gde je sada kuća Karimanoska,odnosno iznad njihove kuće.Nakon toga je većina imanja u centu sela pripala Aljidinu,a tada manje vredna zemlja bratu Abazu u polju ispred sela.Pošto je Hodza bio iz familije Berzatovci,iz straha od krvne osvete Aljidin daje jednu veliku livadu toj familiji kao zalog krvnoj osveti.Ta livada je u delu koji se zove Aljibašinice i nalazi se na jugoistočnom delu sela ispod mesta Preseke.Danas je ta zemlja u polju ispred sela daleko vrednija,ali je seoski imam platio glavom zbog ideja jednog stanovnika.Na tom mestu posle toga niko nije pravio nikakav objekat,danas se na tom mestu nalaze dve kuće,jedna sa gornje strane sagrađena pre dvadesetak godina i nešto starija sa donje strane.Pocetkom XX veka blizu mesta zivela je familija Roma koja se nakon agrarne reforme 1923 naselila u selu Mlike,njihov objekat je bio blizu današnjeg centralnog mosta koji vodi prema dzamiji.Ova familija se naselila u selu nakon smrti Osmana,roma koji je nestao u planini vraćajući se sa puta u Tetovo.Pored sviranja po svadbama oni su bili poznati kao dobri kovači,što su meštani koristili i kod njih izrađivali razna oruđa za rad.Tu je živela Osmanova žena sa svoja tri sina.Ova familija je šeszdesetih godina XX veka pod pritiscima napustila selo i zauvek se odselila za Prizren,a clanovi familije koji su rođeni u selu su kasnije poznati muzičari u Gori-tupanđije( Ramče,Feriz...).Danas je izuzetno mnogobrojna familija organizatora ovog ubistva,a koja je u selu poznatija kao Aljidinovci.U doba Turske vladavine Aljidin je predstavljao celokupnu vlast i moć u selu,njemu su pripadale sve značajnije njive i livade,kao i vodenice.Većina zemlje koju je njegov brata Abaz posedaovao je bila imovina koju je dobio u miraz oženivši ćerku Arslana. Samom selu je pripadalo nekoliko vodenica koje su u to vreme činile veličinu društvenog statusa,danas postoje ostaci jedne jedine,to je „Jajijina vodenica“.Danas selo malo pamti svoju istoriju,gotovo niko ne zna turski jezik,izvorni goranski jezik se izvitoperio,tako da se danas više može čuti srpski jezik u komunikaciji.Porodice koju su se iselile za Tursku nakon Balkanskih ratova se više nikad nisu vratile u selo,čak je i kontakt izgubljen.Pod uticajem skolstva koje jedirigovano iz drugih centara SFRJ stvoreni su i prvi intelktualni kadrovi koji će shodno svojim mentorima predstavljati istinu u selu onako kako su njih učili. U PRILOGU MOŽETE POGLEDATI FOTOGRAFIJE I PISMO,SA PREVODOM.Sve fotografije su iz sela Mlike
Izveštaj muftijaštva okruga Halep u Siriji upućeno 1995 godine,kopija vezana za ploču u selu Mlike
Prevod ovog dokumenta sa arapskog: “Mi, Muftijstvo Okruga Halep, u Arapskoj Sirijskoj Republici, potvrđujemo da je porodica Al-Aga jedna čvrsta i drevna porodica od koje je nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljenje do 1291. godine i izgradili su džamiju u njihovom selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovu toga, ova džamija je zaista vlasništvo ovih porodica, odnosno, arapskih muslimanskih iseljenih porodica i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.”