Kako je oblast Gore podeljena između Srbije i Albanije
Na početku XX veka Osmanska država nastavlja slabljenje u smislu teritorija koja su bile pod njenom upravom.Jačanje ostalih Balkanskih država i njihove pretenzije na ostatak evropske Turske sve su jače i vidljivije.Sklapaju se međudržavni sporazumi i čeka se pogodan trenutak za ratne operacije,koje će po misljenu hrišćanskih balkanskih država jednom za svagda isterati muhamedance sa Balkana.Prvi balkanski rat je pokrenut i započet upravo sa ovom idejom i težnjom,sa izgovorom vracanja na srednjovekovne granice balkanskih država.Nepuna dva meseca nakon izbijanja prvog balkanskog rata,i novih poraza osmanske Turske,elita albanskog naroda nakon konsultacija sa Austrougarskom,Italijom,Rumunijom saziva opštenarodni sabor u Valoni.Pre toga su vrešene konsultacije između Italije i Austrougarske( ministri Bertholda i San Đulijana u San Rosoru 1912).Ovom saboru su prisustvovali svi viđeniji ljudi iz gotovo svih oblasti Albanije i Kosova.Ukupno je prisustvovalo 83 delegata.Tada je 28.11.1912 potpisana i objavljena deklaracija o nezavisnosti Albanije,koja je imala više teorijski značaj,nego praktični jer je Valona bila jedini grad pod upravom Albanaca.Međutim ova deklaracija je pokrenula razmišljanja u zapadnom svetu o neophodnosti rešavanja albanskog pitanja.Pod pretnjom rasparčavanja teritorije kroz ratno osvojene teritorije od strane balkanskih država sa jedne strane i aspiracija Italije i Austrougarske sa druge strane,zapad nedugo zatim pokušava da zaštiti insitucionalna prava na državnost shodno deklaraciji iz novembra 1912.Tako je decembra meseca 1912 godine,17.12.1912 u Londonu po zahtevu Edvarda Greja sazvana ministarska konferencija koja je proklamovala drzavnost Albanije.Doduše u početku razgovora ta je drzava trebala da ima autonomiju u odnosu na osmansku Tursku,ali je nakon argumentacije albanske strane prihvaćen stav o nezavisnoj,neutralnoj i suverenoj kneževini.Na terenu je situacija drugačija.Gotovo cela teritorija je okupirana od strane balkanskih država,svako sa svoje strane.Završetak I balkanskog rata je usledio nakon potpisivanja Londonskog mirovnog ugovora 01.03.1913 godine.Ovaj mirovni ugovor potpisan od svih članica sukobljenih strana je predviđao priznavanje Albanije kao nezavisne države.Ovim ugovoromje preuzeta obaveza utrđivanja granica te države a osnov je činio elaborat o razgraničenju koji su sačinili predstavnici Italije i Austrougarske.Austrougarski predlog se poklapao sa granicama države proklamovane deklaracijom o nezavisnosti koja je obuhvatala Peć,Prizren,Ohrid,Đakovicu,Debar,Korču i Janjinu.Italijanski predlog je imao primedbe na južne i severne granice.Južno su osporavali težnju Grčke do Valone,a severno su dopuštale mogućnost proširenja Crne Gore do Skadra,Medove i Lješa.Osnova Srpskog stava je bila izlazak na Jadransku obalu i prisajedinjenje teritorija na liniji desne obale Drima sve do Drača na Jadranu.Ovaj predlog izlaska na more je obrazlagan ekonomskim razvojem.U slucaju da se ne obezbedi izlazak na more,postojao je rezervni predlog o granici na teritoriji koja je u ratu zauzeta duboko u kopnu,obuhvatajući skoro celu severnu Albaniju.Nadalje predlog srpsko-crnogorske strane je obuhvatao pripajanje Crnoj Gori oblast mora sve do Lješa,a oblast Janjine,Korče i Arđirokastre bi pripao Grčkoj.Rusija i Francuska su imale donekle kompromisan predlog između stava Srbije i Austrougarske.Zbog ovako dijametralnih stavova pribeglo se novim pregovorima u formi Londonskih protokola koje su 10.04.1913 ustanovili severne, a 11.08.1913 juzne granice Albanije.Za rad na terenu bile su osnovane dve komisije,jedna za granicu sa Crnom Gorom i Srbijom a druga za granicu sa Grčkom.U komisiji za određivanje granica prema Srbiji i Carnoj Gori bili su predstavnici vlade Crne Gore,Srbije i međunarodni članovi.Kao ekspert u radu je učestvovao Austrougarski poslanik na Cetinju baron Gizi.Granica koja je određena isla je linijom od mora rekom Bojanom,do Skadarskoj jezera čime je Skadar i Taraboš pripao Albaniji,dok su Plav,Gusinje,Peć,Dečani,ĐakovicaPrizren,Debar,Ohrid ostali izvan granica Albanije.Granica od grada Prizrena je bila određena na prevojima iznad Prizrena,sa graničnom linijom ispod sela Žur,čime su oblasti Opolja,Ljume i Gore u celosti pripadale Albaniji.Na delu prema Grčkoj oblast Korče,Sasena i Valone su pripale Albaniji.Spor prema Crnoj Gori je nastao prema toku reke Cijevne sa prevojem Predelac koga je Crna Gora trazila za sebe kako bi bilo omogućena komunikacija Metohije i Crne Gore i izgradnja železnicke veze koja bi spajala ove dve oblasti.Takav stav su podržavali predstavnici Rusije i Francuske kojima je bilo obećano da će njihove firme učestovati u izgradnji ovih veza.Engleski,Austrougarski,Nemački,Italijanski i Albanski članovi su izneli argumentaciju o geografskom jedinstvu ovih teritorija i albanskom življu koje tu živi.Ovaj deo je na kraju pripao Albaniji.Ozvaničenje ovog razgraničenja je obavljeno nakon dvomesecnog rada na terenu 17.12.1913 u Firenci.Tada je potpisan završni protokol o razgraničenju.Srbija je kao potpisnik protokola morala poštovati ono što je sama potpisala.No na terenu je stvar drugačija.Vlada Ismailja Kemalija nije imala kontrolu nad celom teritorijom.Razlog tome leži u činjenici plemensko-feudalnog uređenja u severnim delovima,koje je Srbija prepoznala kao instument svog uticaja u ovom delu.Pružajući sve vidove pomoći,od novcane,vojne,diplomatske Srbija instruiše plemena severne Albanije na borbe sa vladinim snagama u istom momentu kada i potpisuje protokol o ragraničenju u Firenci.Čovek koji je prepoznat kao produžena ruka je bio Esad Paša Toptani,koji nakon sukoba sa vladinim snagama sebe proglašava gospodarom srednje Albanije.Posle mesec dana sukoba u januaru 1914 vlada na čelu sa Ismailjom Kemalijem podnosi ostavku,a međunarodna zajenica zbog stanja uvodi jedan vid međunarodnog protektorata,pa je za kneževski presto postavljen nemac Viljhem Vid,koji 07.03.1914 postavlja vladu na čelu sa Turkan Pašom Permetijem.Ova je vlada pokušala da okupi sve viđenije ljude pa je tako i Esad Paša Toptani dobio dva resora: ministarstvo rata i unutrašnjih poslova.Dobijanjem ova dva ministarstva Srbija je obezbedila nemogućnost vojnog sukoba na severnim granicama,gde su i dalje stacionirane srpske snage uprkos potpisanom ugovoru u Firenci. U južnom delu zemlje Turska vrši uticaj preko Hađi Čamilj Fejze koji izaziva nemire.Nemogućnost ostarivanja suvereniteta na svim delovima,zbog odbijanja vojne intervencije u severnim delovima protiv Srbije od strane Esad Paše,sa nemirima u južnim delovima,posle svega šest meseci u septembru 1914 Viljhem Vid napušta Albaniju u kojoj nastaje anarhija.Koristeći urađeno u Albaniji zvanična Srbija sada pokušava da na druge načine uradi ono što nije kroz pregovore.Samo deset dana nakon ostavke Viljhema Vida,u Nišu se održava sastanak između predstavnika srpske vlade Nikole Pašića i Esad Paše.Dana 17.09.1914 je potpisan sporazum u 15 tačaka,čija su dva ključna dela novčana pomoć Srbije Esad Paši,a zauzvrat ponovno pokretanje razgraničenja između komisija koje bi predstavnici Esad Paše i Srbije oformile,mimoilazeći međunarodne institucije.Između ostalog ovaj sporazum je obezbeđivao mehanizme kako bi se to uradilo,predviđao je pomoć Srbije stvaranju zakonodavnog saveta Albanije na celu sa Esad Pašom,zajedničku odbranu i saobračaj i zajedničko predstavljanje prema drugim državama.Izgradnja jadranske železnice do Drača,i na kraju obavezu obezbeđenja ovog sporazuma,da Esad Paša neće ništa preduzimati naspram Srbije i poštovanje sporazuma.Ovaj sporazum iako tajni je obezbedio sve ono što je predviđeno,pa je nakon 15 dana od sastanka Esad Paša postao vladar Albanije.Dolazak na vlast na ovakav način Esad paše je neminovno uzrokovao ustanak u gotovo celoj zemlji.Sa druge strane i druge države koje su garantovale suverenitet Albanije uzimaju aktivnog učešća.Italijani okupiraju ostrvo Saseno 30.10.1914,a Valonu 26.12.1914 godine.Pritisnut ustanicima i borbama Esad Paša se povlači u Drač.Srbija kao njegov mentor to ne gleda sa blagonaklonošću,već uzima aktivno učešće u sukobu jedne suverene države.Svojim trupama ulazi u Albaniju i maja 1915 zauzima gotovo čitavu Albaniju,od Elbasana,Tirane do Drača gde iz okruženja izvlači Esad Pašu.Na ovaj korak se pribeglo zbog činjenice da su postavljanjem svojih ljudi u Albaniji bili na korak od ostvarivanja cilja,i procene da bi gubitkom Esad Paše izgubili mogućnost teritorijalnih pretenzija preko direktnih pregovora sa svojim instrumentalizovanim albanskim predstavnicima.Ponovno rasparčavanje Albanije26.04.1915 u Londonu je sankcionisano i zaključcima je garantovan suverenitet Albanije.Ovaj sporazum je predviđao italijanski protektorat nad celom teritorijom,odnosno njihov uticaj na formiranje civilne i vojne vlasti.Koristeći činjenicu da praktično celom teritorijom Albanijesredinom 1915 godine gospodari Srbija,u Tirani 28.06.1915,predstavnici vlade Srbije ponovo potpisuju sporazum kojim sada direktno radi ustupaka vlasti Esad Paši u samom sporazumu vrše reviziju granice,gde im Esad Paša ustupa Podradec,Golo Brdo,Debarsku Melesiju,Ljumu,Goru,Opolje,Has do Spača.Esad Paša zbog osiguranja vlasti prihvata predloge.Ovim sporazumom je bilo predviđeno stvaranje carinske unije,koja je trebalo da pruži pomoć u organizovanju civilne vlasti,uz poštovanje suvereniteta osim u područjima gde se vrši revizija granice.Srbija sa svoje strane na ovaj način ostvaruje ono što je ratom urađeno,a neuspešno u pregovorima ostvareno.Ovim ostvaruje svaruje dominatan uticaj u Albaniji,uzima deo teritorije.Nakon srpskog osvajanja Austrougarska kreće u ofanzivu zauzimajući deo severne i srednje Albanije u januaru 1916 godine.Južni deo je pod protektoratom Italije.Austrougarska zvanična politika je ostvarivala svoje ciljeve garantujući albansku nezvisnost u okviru Austrougarske,a italijanski general Đacinto Ferero 03.07.1917 u Arđirokastru izdaje proglas o jedinstvu i nezavisnosti Albanijepod egidom i zaštitom Kraljevine Italije.Završetkom prvog svetskog rata,i raspadom Austrougarske monarhije,Albaniju ponovo okupiraju Italijanske,Francuske i Srpske trupe.Italija sa jedne strane je pokušavala osvariti svoj uticaj i dominaciju,tako isto i Srpska strana podržana zvaničnom Francuskom.Iako je zvanicno stvorena Londonskim ugovorom,Albanija praktično ne postoji,nakon izbijanja prvog svetskog rata.Tek 25.12.1918 godine ponovo se formira u Draču vlada na čelu sa Turkan Pašom Permetjem. Konferencija o miru koja je organizovna u Parizu 1919-1920 godine imala je između ostalog u raspravi i pitanja obnavljanjai ograničavanja suvereniteta Albanske države.U odnose na ranije pregovore ovi su pregovori imali nekoliko osobenosti.Austrougaska više ne postoji,pa tako i njen uticaj i pretenzije.U pregovorima je vrlo važnu reč imala američka delegacija,vrlo često i sam predasednik SAD-a gosp.V.Vilson.U odnosu na pregovore u Londonu,ovde je Srbija mogla da računa na vrlo jak argument dela instrumentalizovanih albanaca na čelu sa Esad Pašom.Ove okolnosti,i prethodno iskustvo iz Londona, će dosta uticati na krajnji ishod.Srpska delegacija se za ove pregovore spremala imajući samo jednog protivnika-Italiju.Strategija srpskog predloga je bila zasnovana na stavu,za koji je srpska delegacija bila ubeđena da je neostvarljiv-Albanija na granicama iz 1913 godine,da bi nakon neupseha tog predloga sebi obezbedili pravo na prisvajanje određenih delova slično Italiji koja je imala takve pretenzije.Sa jedne strane ovi principi su se poklapali sa „Vilsonovim principima“ i nisu bili kontradiktorni sa njima,a takav stav je sa druge strane neodrživ jer sama Valona je već bila Italijanska iako je u granicama iz 1913 pripadala Albaniji.U samom tekstupredloga se kaže“Međutim u slucaju da Konferencija bude smatrala da u tom pitanju ne mogu da se primene odluke donete u Londonu 1913 godine ,i da bude voljna da prizna nekoj stranoj državi pravo na okupaciju i protektorat na čitavoj ili delu rečene teritorije,obavezni smo da izjavimo da pridržavamo sebi pravo da zaštitimo svoje životneinterese u tim predelima,prosvećene kroz trinaest vekova susedstva i zajedničkog života s albanskim plemenima,zahtevajući iste privilegije za našu državu“Ovakav stav je istovremeno plasiran kao i stav o neprirodnosti postojeće granice,kroz akte sefa vojne misije u Parizu generala Petra Pešića od 01.01.1919 god. koji je donoseći argumentaciju izjavio da je granica neprirodna,i da ne odgovara nijednom uslovu jedne strategijske granice,uz izjavu da je ona nametnuta od strane Austrougarske.Naime i sam N.Pašić je bio uveren da projekat Albanija na granicama iz 1913 je nemoguć,pribegao je ovom manevru zbog Italijanskih pretenzija na južni deo Albanije.Drugi efekat koji je Pašić želeo da postigne ovim predlogom je stvaranje slike kod američke misije i albanskih prvaka da se tobož bori i zalaže za prava malih naroda.Naime on je u direktnim razgovorima sa predsednikom V.Vilsonom aprila 1919 izneo poštovanje principa,koje je sam Vilson malo pre toga proklamovao,uz nuđenje nekog oblika saveza između buduće Albanije i Srbije,bilo kroz carinsku uniju ili savez.Itaijanski predlog je imao veliko uporište u samom narodu i albanskim prvacima,jer je protektorat predviđen samo sa južne delove,a garantovana je podrška pri zahtevanju teritorije Kosova,čak i vojnu pomoč u pobuni ukoliko Kosovo pripadne Srbiji. Na ovakve stavove srpska strana priprema kontraargumenat.Sam Pašić daje instrukcije vladi u Beogradu,na koji način da se na terenu postupa.Prvi deo strategije je obuhvatao direktne razgovore sa albanskim plemenima na samoj granici,gde bi se kroz novčana sredstva i obećanja autonomije svakom fisu ponaosob garantovala autonomija pod uslovom da traže prisajedinjenje sa kraljevinom SHS od strane prvaka tih plemena.Drugo uputstvo se odnosi na samu granicu:“Našu pak granicu,koju smo sporazumno utvrdili sa Esad Pašom,čuvajte našom vojskom i nedajte da prelazi preko nje ni Arnautinimani Italijanima“.Ove instrukcije su bile upučene i ministarstvima inostranih dela,kako bi se katolički albanski elemant uključio u napred pomenutu stategiju.Na samom terenu se organizuju sastanci sa plemeskim prvacima i uz novčane naknade i obećanja su izdejstvovani pisani zahtevi u obliku molbi koje suupućivane u više navrataministarskoj konfernciji od februara do marta 1919 godine.Potpisnici ovih molbi su pre svih katolička plemena Klementi i Kastrati severno od Skadra,plemena Gaši,Krasnići i Bitući na desnoj obali Drima,plemena Dukađina u Malesiji na levoj obali,Ljuma (25 sela),Gora (44 sela),Miriditi (8 barjaka),plemena u Golom brdu na levoj obali Crnog Drima (32 sela).U jednoj molbi se kaže“Nalazeći se u ovim krševitm gorama,pre pa i sad naš jedini izvor za opstanak je naša stoka,koja nas ne bi mogla izdržavati bez ravnica i polja Kraljevine Srbije,te nam je opstanak onemogućen bez nje.Zato molimo pretpostavljene srpske vlasti,da se ova naša želja i molba dostavi svim nadležnim vlastima,pa i gospodinu Ministru Predsedniku i molimo da se uzme u svaku zaštitu kao svoje lojalne i ispravne građane.A mi se obavezujemo da ćemo svuda i na svakom mestu svom svojom snagom braniti Srpske interese,kao najodaniji i najlojalniji njeni građani,koliko nam moći i snaga dozvoljava kako materijalno,tako i moralno...“Ovaj deo molbe smo postavili kako bi se na osnovu strukture videlo da je sama molba napisana u Beogradu,i da je potpisana nakon obećanja,i novčanih manipulacija.Jer sam narod na tim teritorijama nakon skoro poluvekovne osmanske vladavine nikako nije želeo srpsku vlast.Naročito ne u oblastima Dukađina,Ljume,Opolja i Gore gde su nezampaćeni zločini unazad par godina ostavili neizbrisiv trag u tom narodu.Samo strah od totalnog istrebljenja je iskorišćen za ovakve manipulacije.Jer ovakve molbe u očima članova Ministarske konferencije koji nikad nisu kročili na te predele deluje sasvim drugačije.Slične inicijative su došle čak i od albanskih predstavnika iz amerike. N.Ivanaj kod koga se igralo na kartu suvereniteta Albanije na granicma iz 1913 godine,gde je italijanska strana predstavljena kao secesionistička,pa je shodno takvoj manipulaciji Ivanaj uputio pismo američkom predsedniku V.Vilsonu 02.04.1920 godine.U okviru ovih projekata N.Pašić je zatražio odobrenje 3 miliona dinara za „kupovanje albanskog gledišta“ mada je cifra koju su tražili albanski prvaci iznosila 100 miliona dinara.Ovaj projekat je stopiran jer je ubrzo nakon toga donešena odluka o Albaniji. Naime memorandum od 09.12.1919 godine potpisam od strane Amerike,V.Britanije i Francuskeje predviđao italijanski protektoratu administraciji nezavisne Albanske države,koja je na granicama iz 1913 godine,bez Valone koja pripada Italiji i kompezacije juznih delova Grčkoj.Na ovaj memorandum je Kraljevina SHS reagovala notom od 08.01.1920,znajući da sledećom sednicom predsedava francuski predstavnik, u kojoj se osporava mandat Italije za unutrašnje uređenje i traži kompezacija u teritorijama duž linije Skadra,zatim Prizrena,Debra i sv.Nauma.Ukoliko Italija ostvaruje mandat traži se cela severna Albanija do reke Drima,jer je izlazak na Jadran najkraći put linijom doline Drima gde je predviđena izgradnja željeznice „Dunav-Jadran“.Francuska je zagovara ovakav stav iz razloga što je Pašić već načelno ugovorio da će Francuske kompanije imati koncesije na izgradnju ove železnice.Na novom sastanku konferencije kojom je predsedavao Žorž Klemanso 13.01.1920 pitanje Rijeke je bila kompezacija za teritoriju severne Albanije.Naime Klemanso je 14.01.1920 izneo predlog da se Rijeka ustupi Italiji,a zauzvrat dobije desna obala Drima sve do Sakdra.Odgovor srpske strane je poslat posle šest dana 20.01.1920 u kojem se odbija predlog i zastupa stav granica iz 1913 godine.Ovim predlogom Klemansoa je bilo predviđeno najveće proširenje Srpske države,kako je i sam Klemanso rekao Pašiću i Trumbiću u razgovoru:“Prema tome država SHS će se uspeti na vrhunac svoje moći,pa još kad bude imala Skadar,Drim i sv.Jovana Medovanskog.Niti (Italijanski predsednik vlade Frančesko Niti pr.aut.) je na to pristao stim da zadrže Valonu i mandat nad Albanijom“Procena Pašića je bila da se ne sme nikako dozvoliti Italijanski mandat u Albaniji,jer je teritorije koje su mu ovim predlogom davane je na terenu već imala srpska vojska,koja je još bila stacionirana na tim terenima.Ovim odbacivanjem donekle je izgubljen i francuski prosrpski uticaj u konferenciji.Klemanso u odgovoru na srpski odgovor saopštava da je srpski predlog neprihvatljiv i da se odbacivanjem predloga od 14.01.1920daje mandat Italiji na aktiviranje ugovora iz 1915 godine.Oba rešenja su naime predviđala deobu teritorija Albanije,pa je na to reagovao lično V.Vilson odbacujući predlog konferencije jer takvim predlogom se negiraju osnovni principi ulaska Amerike u rat.Deljenje teritorije jedne suverene države je neprihvatljivo.Na ovakav stav reaguju predstavnici vlada Francuske i V.Britanije,Aleksandra Milerana i Lojd Đorđ od 17.02.1920 godine davajući predlog o komunikaciji dolinom Drima za srpsku stranu,zeleznice pod međunarodnim pretoktaratom uz obezbeđivanje pristaništa na Jadranu.Odgovor Vilsona je bio na stavu ranije izrečenih da niko nema pravo da rasolaže teritorijom jednog suverenog naroda.On notom od 06.03.1920 godine saopštava da nije saglasan sa teritorijalnom kompenzacijom SHS u severnoj Albaniji,za ono što bi se oduzelo na drugoj strani.Ovakav stav je bio rušenje stava Francuske i Britanije da se primeni Londonski ugovor iz 1915 ukoliko se ne postigne saglasnost.Ovim je Rijecko pitanje razdvojeno od severnih granica Albanije.U samoj Albaniji pada „Dračka vlada“,u Ljušnju januara 1920,nove snage na čelu sa Sulejmanom Devilom izričito se protive bilo kakvoj podeli.U novonastalim okolnostima i srpska strana i italijanska padom Dračke vlade gube uticaj u samoj Albaniji.Tada se pokušava direktna nagodba između Srbije i Italije.Na tajnom sastanku između Pašića i Nitija iznešeni su stavovi o zajedničkom nazadovoljstvu stavom Vilsona,a da je stav o Valoni za Italiju prihvatljiv.Ovakvim saznajnem da je Italijanska strana donekle zadovoljna stanjem,Pašić o ovom sastanku izveštava ministarski savet 03.03.1920 u strogo poverljivom pismu.Nakon ovakvog stava Italije i nemogućnosti nagodbe,Pašić iznosi predlog da je nakon ovakvog razvoja događaja potrebno ponovo animirati katolička albanska plemena i ranije potkupljene prvake koji su antiitalijanski nastrojeni da se organizuju i traže od Vilsona i Konferencije da sami uređuju svoju zemlju i da se spremaju na oružanu pobunu.U svom delu Ivo Andrić naknadno govori“Mi smo protiv njih vodili čas javnu čas potajnu akciju,pridobijajući za pare arbanaške prvake i služeći se idejom“Velika Albanija“ i „Balkan balkanskim narodima“Oružani otpor koji je finasiran i pokrenut iz Beograda dao je rezultate.Pristalice Esad Paše i plemena Miridite,proteruju itajilanske jedinice iz Albanije.Sa druge strane Italijanska vlada slično srpskoj instruiše oružani otpor na severnoj granici prema Srbiji,gde su sredinom avgusta srpske jedinice ponovo zaposele stare položaje.Ove činjenice daju novu argumentaciju srpskoj strani,koja sada u presedniku SAD-a Vilsonu vidu jedinu prepreku.Tako 29.03.1920 godine Andrija Radović u ime delegacijepredaje savetniku američke ambasade u Parizu memorandum.U samom memorandumu se obrazlaže teza o granicama iz 1913,sa uspupkom na delu granice kod Skadra i linije Prizren-Ohrid,opravdavajući teze o ekonomskom i istorijskom pravu.U jednom delu memoranduma i tada se činjenice poistovećuju sa mitologijom:“Istorijski severna Albanija je kolevka Srpske države.Prestonica prvog srpskog krunisanog kralja je u Skadru,za koja narodna predanja veruju najintimnijim vezama dušu našeg naroda.Skadar su ustvari poarnautili Turci pošto su ga osvojili od Srba“Ovo obraćanje Vilsonu nije dalo nikakvog rezultata,jer je Vilson zastupao princip narodnosti na terenu,jer bi ulazak u istorijska prava na teritorije koje su nekad bile pod nečijom upravom izazvalo nesagledive posledice po celu zemaljsku kuglu.Po tom principu bukvalno nema naroda ili države koja nebi imala svoja istorijska prava,na deo neke druge sada suverene države.Kako je ova inicijativa propala,ponovo se pokreču direktni srpsko-italijanski pregovori.Ovi pregovori su vođeni na nivou ministara spoljnih poslovaAnte Trumbića i Šaloje 13-og i 14.04.1920 godine koji nisu dali rezultata.Ubrzo nakon toga pada vlada Nitija u Italiji,a Pašić vidi način da odmah stupi u pregovore sa novom vladom.Tako je 11.05.1920 u italijanskom gradiću Palanza održan sastanak Pašića i Trumbića sa jedne strane i Šaloje i Garamsoa sa druge strane.Ovi razgovori su doneli pomaka samo za pitanje Rijeke,koje je definivno rešeno 12.11.1920 godine Rapalskim ugovorom,a pitanje ostalih granica je predato Konferenciji ambasadora koja je rešavala započeto u Konferenciji o miru. Oktobra 1920 godine Albanija predaje zahtev za prijem u Ligu Naroda,preteču današnjih UN,ali je preliminarni predlog komisija koja je sastavljena za tu priliku odbacila.Ovo nije sprečilo glasanje u skupštini Lige Naroda koju je inicirao lord Robert Sesil,pa je 17.12.1920 Albanija primljena u Ligu Naroda.Srbija je iako se protiveći ovakvoj odluci glasala za prijem,iz razloga što je takva odluka podrazumevala Albaniju na granicama iz 1913 godine,odnosno u saopštenju izdatom zajedno sa Grčkom i Francuskom,prijem je omugućen ali "bez postojanja granica i političke bitnosti".Smatralo se da sam prijem omogućava ponono pokretanja teme granica.To je i urađeno memorandumom od 21.07.1921 upućenom od vlade Kraljevine SHS Ligi Naroda,odnosno Konferenciji ambasadora o ispravci granica između dve zemlje.Ovaj predlog je namerno upućen Konferenciji ambasadora jer se računalo na veći srpski uticaj u Konferenciji,odnosno kako bi se izbegla skupština Lige Naroda u kojoj bi učestvovale i ostale članice koje nisu bile naklonjenje stavu Srbije.Revizija granice se odnosila na pojas južno i severno od Ohridskog jezera,obuhvatajući Goru,Opolje,Ljumu,sve do vododelnice Drima i dalje do ušća Drima u Lješu.Albanska strana je svojim argumentima pokušala da o ovom problemu raspravlja Liga Naroda izražavajući pre svega nenadležnost Konferencije ambasadora i veće poverenje u Ligu Naroda.Na ovakve argumente odluku je doneo engleski delegat Fišer koji je utvrdio nadležnost Konferencije ambasadora,pa je rezolucijom os 02.10.1921 Konferenciji dat mandat da utvrdialbanske granice.Trupe srpske vojske su sve vreme na demarkacionoj liniji koja je uspostavljena nakon rata 1918 godine,a koje duboko ulaze u teritoriju granica iz 1913 godine čekajući rešenje spora.Ovo je bio povod predsedniku vlade Ilijaz Vrioniju da 18.03.1921 traži od Lige Naroda da natera na povlačenje srpske i grčke trupe iz okupiranih teritorija.Nakon toga albanski delegat u Ligi Naroda Fan Noli uputio je notu 07.07.1921 o torturi nad plemenima Gaši i Krasnići.Srpska strana argumentuje da se ne radi o okupaciji već o stanju koje su tražile ta ista plemena preko molbi koje smo prethodno spomenuli.Pod pretnjom upućivanja komisije srpska strana ponovo uz korišćenje istih metoda instruiše katolička plemena Miridita na sukob sa vladinim snagama,kako bi se predstavio stav da je to unutarnji sukob albanskih plemena koja ne žele da pod patronatom Tirane.Preko vladinih predstavnika Kraljevine SHS se održava sastanak sa Mark Đonijem,rođakom miriditskog prvaka Bib Dode.Ovim sporazumom je garantovana autonomija „Miriditske republike“,uz vojnu podršku Srbije.Čak i zastupanja u inostranim državama bi se ostvarivala preko vlade u Beogradu.Kako je kazivao Pašić ova Miriditska republika je bila“prilika da se obezbedi ranije definisano gnezdo albanske nezavisnosti radi zaštite od prodora Italije“ Vlada u Tirani je pokrenula vojnu akciju gušenja Miriditskog ustanka,i obavstila Ligu Naroda da je ceo ustanak organizovan,pokrenut, i finasiran iz Beograda.Upravo druga polovina 1920 godine je period direktnih vojnih sukoba regularnih vladinih trupa Albanije i Kraljevine SHS.U par navrata albanske trupe dosežu granicu iz 1913,ali u jesen 1921 srpske trupe ponovo se vraćaju na demarkacionu liniju,i polako prelaze u dublje teritorije Albanije.Ovaj prodor je uzrok hitnog sazivanja sednice Lige Naroda koju je predvodio Lojd Dzordz ,na kojoj su osuđena nova osvajanja trupa SHS.Kao odgovor L.Dzordzu Pašić08.11.1921 obaveštava da se ne radi o osvajanju,već vraćanju na demarkacione linije,a da Luriju i Oroš nisu zauzele trupe SHS već lokalna plemena koja ne priznaju Tiransku vladu.Rezolucija koja je doneta 19.11.1921 je obavezala obe strane na vraćanje na demarkacione linije,uz obrazovanje anketne komisije koja će na terenu utvrditi stanje. Komisija je u Drač stigla 19.11.1921 godine dok su trajale završne operacije protiv miriditskih prvaka od strane vlade u Tirani.Odatle su posetili Tiranu.Srpska strana je insistirala da anketna komisija što pre ode u Miridite,dok ove iste predvode ljudi koje je na ustanak podigla srpska strana.Albanska strana je gušenjem korumpiranih prvaka,očekivala da sama plemena imaju drugačiji stav,pa komisiju drže u Tirani dok ne uguše ustanak.09.12.1921 komisija odlazi u Miridite čiji su prvaci već pobegli pod nadzor srpskih trupa u Prizren. Rezolucija koja je doneta 19.11.1921 je potvrdila rezoluciju od 09.11.1921 kada su definivno potvrđene granice na osnovu granica koje su prihvaćene u Firenci 1913 godine.Južne granice se nisu menjale,a za severne granice je oformljena komisija koja će na terenu izvršiti razgraničenja.Sve vreme sukoba na granici,delegati evropskih zemalja daju svoje predloge za rešenje granice.Tako engleski delegat Temperlej daje predlog nezavisnosti Albanije uz ustupak Grčkoj do Arđirokastre,Srbiji put Dibar-Struga,oblast Gore bi ušao u Kraljevinu SHS,sa linijom granice u Opolju,a odatle ivicom preko sela Radeša i Plajnike na Prizren,odnosno Ljumi koja bi ostala u Albaniji,dok bi Skadar bio granična linija na moru.Francuski predlog je davao najviše teritorija Kraljevini SHS,uz desnu obalu Drima sa delom za zeleznicu koja bi izlazila na more.Međutim definivna granica koja je postavljena na terenu Gore i Opolja je ovom rezolucijom od 09.11.1921 godine je i današnja definitvna granica.Srbiji je pripala samo oblast Gore koja se nalazila na levoj strani Koritnika,dok je desna strana ostala Albaniji.Na ovom primeru se vide da nikakvi zahtevi tipa postovanja entiteskih granica,istorijskih ili ekonomskih nije bila argumentovana već je aspiracija za određene teritorije bila sušta potreba za otimanjem,u poziciji kada se to može.U suprotnom Srbija je morala da insistrira da ceo pojas Gore ili uđe u sastav Kraljvine SHS,ili pak da ceo pojas ustupi Albaniji.Nikakav razlog za razgraničenja nije bio očit osim geografske karakteristike teške prohodnosti planinskih terena,odnosno kasnijeg sprečavanja upada sa jedne teritorije na drugu.Ono što je dogovoreno 09.11.1921 trebalo je sprovesti na terenu postavljanjem graničnih kamenova duž cele linije.U tu svrhu je oformljena komisija koja je sačinjena od članova svih zainterosovanih strana i clanova Konferencije ambasadora.Šef komisije je bio Italijanski general Enriko Telini.Prvi sastanak je organizovan u Parizu januara 1922 godine,gde su dobijene instrukcije od Konferencije ambasadora.07.02.1922 u Firenci je održan sledeći sastanak gde su dobijeni materijali o razgranicenju iz 1913 godine.Na terenu komisija je stigla 07.03.1922 u Skadar.Članovi komisije za razraničenje su bili po tri komesara velikih sila i po jedan delegat zainteresovanih strana .Kao član komeserijata trebao je biti i japanski komesar, ali kako je japanska vlada odlučila da ga neće uputiti, Konferencija ambasadora je rešila da odluke komisijei bez japanskog komesara budu punovažeće.Članovi komisije bili su :iz Italije general Enriko Telina,koga je nakon atentata zamenio general Andre Ardioni;Iz engleske potpukovnik Džails i potpukovnik Klaf;Iz SHS divizijski general Mihajlo Lj.Jovanović;Iz Albanije Megdi Frašeri u dva navrata,i Bajram Fevizdo i Berati u jednom navratu.Sukob mišljena u Konferenciji po pitanju granice kod Sv. Nauma rešen je time što je Konferencija zatražila mišljenje od veća Lige Naroda: da li je ona iscrpela svoju misiju u pogledu Sv. Nauma odlukom od 6. decembra 1922. godine, koju je imala na temelju rezolucije Skupštine Lige Naroda od 2. oktobra 1921. godine i kakvo bi rešenje trebalo doneti u slučaju negativnog odgovora? Savet Lige Naroda smatrao je da je ovo pitanje pravne prirode pa ga je 17. juna 1924. godine uputio Stalnom sudu međunarodne pravde u Hagu tražeći od njega mišljenje. Dok je pitanje granice kod Sv. Nauma bilo na razmatranju pred Haškim sudom, Konferencija ambasadora je sredinom jula 1924. godine naredila Komisiji za razgraničenje sa Albanijom da nastavi rad na razgraničenju nedovršenog severnog dela srpsko-albanske granice, s tim da se u predelu Vrmose ne podižu granične oznake dok Komisija na licu mesta ne učini anketu po određenim pitanjima i prikupljene podatke sa svojim mišljenjem i predlogom ne podnese Konferenciji ambasadora na rešenje, što je značilo da je Konferencija bila uzela u ponovno razmatranje osporeni deo granice od strane Kraljevine SHS.Dok je pitanje Sv. Nauma za Kraljevinu bilo političko, za Britaniju je bilo "čisto pravno". I pored izjava datih Britancima da će negativna odluka u tom pitanju "ostati bez posledica ma kakvo diplomatsko sredstvo bilo protiv nas upotrijebljeno", britanski, stav se nije promenio.Haški sud je 4. septebra 1924. godine doneo konsultivno mišljenje da je Konferencija ambasadora, svojom odlukom od 6. decembra 1922. po pitanju albanske granice kod Sv. Nauma iscrpela svoju misiju o kojoj je reč u rezoluciji Skupštine Lige Naroda od 2. oktobra 1921. godine onako kako su je priznale zainteresovane sile. Ovakva odluka primljena je sa nezadovoljstvom kod vlade Kraljevine SHS. Ministar inostranih poslova Kraljevine SHS je britanskog zastupnika u Beogradu Janga uveravao da je Sv. Naum definitivno dodeljen Srbiji 1913. god. i da je kao takav sastavni deo Kraljevine koji Konferencija ambasadora nema pravo dodeliti drugoj državi. Sa ovakvim stavom upoznata je i Konferencija ambasadora, nakon odluke Haškog Suda, u kome je iznesena, odlučnost da će se Sv. Naum braniti svim sredstvima. Da li se iza ovakvog stava britanske vlade krio i ekonomsko-financijski momenti teško je tvrditi. Ne može se zanemariti činjenica da su sveto-naumske šume pružale mogućnosti bogate eksploatacije za šta je angažmane sa britanskim finansijerima, po nekim podacima, pravio i sam Fan Noli predsednik albanske vlade. U izveštaju o Sv. Naumu bili su takođe vidljivi znaci težnje Konferencije za popuštanje prema Kraljevini SHS pošto je pripadnost manastira bila ublažena specijalnim režimom a predložena granica pomaknuta u korist Kraljevine do samog manastira. Konferencija ambasadora je pokušala da, na zahtev Albanije, svojim protokolom reguliše pitanje o slobodnom graničnom prometu kod Đakovice. Za vladu Kraljevine SHS to pitanje je bilo stvar trgovačke politike jedne zemlje koja vodi slobodno i zavisno od ekonomskih uslova. Pored ekonomskih razloga - brige za osiguranjem života zainteresovanog albanskog stanovništva u predelu Đakovice, vlada Kraljevine je u albanskom zahtevu videla drugi, mnogo jači. "Glavni razlog je strategijske prirode, jer jedna strana sila, radeći aktivno u severnoj katoličkoj Albaniji, radi i na tome da dobije slobodnu granicu kod Đakovice, čime se otvaraju vrata za ulazak u našu metohijsku ravnicu. Na tome sektoru sa arbanaske strane žive Krasnići, gde je leglo kačačke akcije i sedište Bajram Cure; tu su Rugova i druga mesta, odakle se najčešće vrše upadi na našu teritoriju” Odnosi između Kraljevine SHS i Albanije pored nerešenog graničnog pitanja kod Sv. Nauma i Vrmose, koje je preraslo u međunarodne okvire, dodatno je opteretio i crkveni spor oko jurisdikcije nad slovenskim pravoslavnim stanovništvom u Albaniji, u Skadru i selima zapadno od Ohridskog jezera. Albanska pravoslavna crkva koja je proglasila svoju nezavisnost na kongresu u Korči krajem 1921. godine i autonomiju 1922. godine, zbog čega je došla u sukob i sa Ekumenskom patrijaršijom, osporavala je jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve nad slovenskim pravoslavnim stanovništvom u Albaniji. Sukob je zaoštren kada je SPC krajem 1922. godine rukopoložila Viktora za episkopskog vikara u Skadru, kome APC nije dozvolila rad postavljajući svog sveštenika. 1923. godine Viktoru je dozvoljena služba ali su mu bila uskraćena ostala prava kao episkopu skadarskom. Ovaj crkveni spor albanska vlada je pokušala izneti pred Ligu Naroda da ga ono reši, dok je vlada Kraljevine SHS tvrdila da je to pitanje crkveno - kanonske prirode. Rimski pakt iz 1924. godine sklopljen između Italije i Kraljevine SHS o poštovanju nezavisnosti i nemešanja u unutrašnje stvari Albanije nije sprečio Kraljevinu SHS da omogući Zogu da krajem 1924. godine ponovo osvoji vlast, kao ni Italiju koja je pola godine ranije dovela Nolija na vlast. Vlada Zogua je bila spremna ustupiti manastir Sv.Naumi granicu prema Crnoj Gori iz 1878 godine,u kompenzaciju za predeo Debra,i Prizrenskog zaleđa.Srpska strana je nudila drugačije kompenzacije. Pregovori u Tirani nisu doveli do sporazuma. Albanska vlada je odbila ponuđene teritorijalne kompenzacije smatrajući ih nedovoljnim dok je za selo Piškopeju s okolinom, na južnom sektoru od Ohridskog jezera, koje je nuđeno za Sv. Naum, smatrala kao deo njene teritorije. Sa druge strane albanski zahtevi bili su neprihvatljivi za vladu Kraljevine SHS. Da bi olakšala rad putem direktnih pregovora Konferencija ambasadora sazvala je u Parizu 20. arpila 1925. godine konferenciju i oformila komisiju za razgraničenje sa Albanijom čiji su se komesari rukovodili pregovorima između delegiranih predstavnika (komesara) dve vlade. Albanski delegat je zastupao stav da trebaju ostati granice prema odlukama iz 1922. godine. Ipak, Konferencija ambasadora je 27.aprila donela odluku da sela Piškopeja i Konjsko pripadaju SHS,teritorije koje su po londonskom ugovoru iz 1913 pripadale Albaniji.Tokom pregovora albanski delegat nije pristao na predlog granica vlade SHS kod Sv.Nauma i Vrmoše smatrajući da Piškopeja nije dovoljna kompezancija pa je tražio selo Skja na Skadarskom jezeru,i deo teritorije prema Gusinju kuda ide put Kuti-Grnčar,iako su već bili postavljeni graničnici.Kraljevina SHS nije pristala na ustupke.Potom su vođeni pregovori u Parizu puna tri meseca.Arbitražna odluka je doneta 6 avgusta o rešenju svih spornih pitanja. Konferencija je svoju odluku u vidu note uputila vladama Kraljevine SHS i Albanije kojom im je predložila definitivno rešenje razgraničenja, s tim da do 15. avgusta odgovore i pristanak daju obe strane bez rezerve.Odlukom SHS je dobila manastir Sv.Naum sa okolinom,a u predelu Vrmoše spornu predratnu crnogorsku teritoriju. Albaniji je ustupljeno selo Piškopeja sa svojom okolinom južno od Ohridskog jezera i dolina Vrmose sa delom teritorija do sela Kuti - Grnčar između reke Lumbraje i Grnčara. Albanija je imala slobodno pravo pelerinaža u manastir a stanovništvo Vrmoše dobilo je pravo na slobodan prolazpreko granične teritorije od Skele do Hotskih hanova.Albanija u zoni severno od Đakovice je dobila slobodan pristup trgovini u ovom gradu.SHS je u predviđenom roku poslala saglasnost,a vlada Albanije je predlog uputila skupštini.Tek je 15.oktobra upućeno pismo saglasnosti o granicama.Nakon toga je komisija u Firenci radila na uređivanju graničnih karata,završnih protokola, i konvencije.Završni prtokoli potpisani su jula 1926. godine u Firenci, a u Parizu 30. jula.Time je linija razgraničenja na pojasu Gore ostala takva da je devet sela pripalo Albaniji,a granica je išla Koritnikom kakav je bio i engleski predlog.Albanija nije mogla da povrati granicu iz 1913 kojom je Gora bila u sastavu Albanije,a Srbija nije istrajala u pregovorima i nije uspela da ceo pojas Gore i Ljume,ostane u Srbiji,iz razloga što ovo pitanje iako važno,nije imalo važnost kao deo oko manastira Sv.Naum.Upravo zbog ustupaka zarad Sv.Nauma,nije se smela tražiti cela oblast na kojoj živi jedan narod.Cenu ulaska Sv.Nauma u teritoriju Kraljevine SHS platio je deo Gore koji će u narednim decenijama ostati u drugoj državi.