Sinan paša-Goranin U velikoj porodici paša pod imenom Sinan u osmanskoj istoriji,izdvaja se Sinan paša veliki vojskovođa,vezir u pet navrata.Osvajač Egipta,Kipra ,dela Severne Afrike danasnjeg Tunisa i Libije.Rođen je 914 godine po hiđri ili 1506 godine u goranskoj porodici koja je živela na granici sela Krakošta i Šajnovce.Ovaj podatak je zaokupljao pažnju velikog broja istoričara i putopisaca.Na ovakav podatak upućuju izjave majke i bake S.Igumanova čija je predanja zapisao u knjizi „Sinan Paša“ Panta Srećković 1865 godine koja su publikovana kao prepis ljetopisa igumana manastira Sv.Marko Akstentija koji je opet sakupio podatke po kazivanju njegovog brata S.Igumanova.U delima čuvenog osmanskog istroičara Naima u svesci I na stranama 352 govori o poreklu Sinan paše gde ga po poreklu svrstava u arnautine.Ovde moramo pojasniti da svo stanovnisto prizrenskih župa bilo oni Gorani ili ne u osmanskim dokumentima oni nazivaju Arnautima.Tako su i pravoslavni Srbi iz Prizrena po Turskim dokumentima nazivani arnautima,jer je taj termin u izvornom značenju bio obeležje geografske lokacije a ne nacionalne odrednice,kako se danas interpretira termin arnaut,arnautluk.Vrlo je zanimljiv prikaz ruskog konzula I.Jastrebova koji u delu „U prilogu istoriji srpske crkve“ daje osvrt na poreklo Sinan paše kao reakciju na delo P.Srećkovića.Njegovo lociranje mesta rođenja je selo Topojane u Albanskom delu Gore.Široj javnosti moramo pojasniti da je selo Topojane izvorno Goransko selo,koje je danas naseljeno našim precima koji su ušli u proces asmiliacije sa Albanskim življem iz Ljume,zajedno sa par sela.U ovom selu se nalazio i Barjak za gornji deo nahija Gora,donji je bio u selu Pakiša.Ovo selo se u srednjovekovnim dokumentima letopisa manastira Rusinice pominje kao: "Тополiани¦ преzвитера Михаила" ubrajajući ga kao i sva sela Goranskom entitetu.Međutim stav Jastrebova je ustoličen pricama i legendom koju su mu ispričali žitelji sela Kruševo i Restelica a koju nije moguće potvrditi nikakvim istorijskim dokazom.Po predanju Gorana koje Jastrebov navodi Sinan paša je rođen u selu Topojane,gde je kao dete čuvajući očeve ovce sa još dva svoja druga,svirajući u sviralu, igrao pošalice na taj način da neko od drugova stavi omču oko vrata na drvetu,i da pobednik bude onaj ko najviše vremena provede na omči.Jednog dana jedan njegov drug je stavio omču oko vrata,kada su se spremali da skinu omču naišao je vuk,pa su se oni razbežali ,a mladić je ostao da visi na drvetu.Dalje kazivanje navodi da je zbog smrti druga Sinan morao da izbegne iz sela i da utočište nađe u selu Šajnovce.Iz sela je kada je imao dvanaest godina otišao kao budući vojnik za Istanbul na carski dvor.Ovde napominjemo da je odlazak dece tog dobnog uzrasta bio samovoljan i stvar časti,jer su ta deca imalaobrazovanje i vojno napredovanje.Ova su deca imala kasnije cast da budu najznacajnije licnosti istorije i ovakav vid odlaska mladih ljudi iz Gore se ne sme mešati sa uzimanjem dece iz hrišćanskih porodica drugih delova Rumelije koja su bila janjičari jer nikad nisu mogla da budu toliko verni sultanu-kako kazu izvori nisu imali toliko zaloga vernosti sultanu pa su postajali obicni ratnici.Ovakav stav na osnovu predanja koji su prenošena kao legenda ipak ne može biti zvanična činjenica,jer bežanje zbog ubistva i straha od krvne osvete nije mogao biti razlog odlaska,jer bi porodica Sinanova bila ona koja je mogla da snosi posledice.Krvna osveta među žiteljima Gore čak i tada nije bila oblika i obima kao kod Albanaca,pa iz svega prethodnog teza o rođenju u selu Topojane je lični stav Jastrebova.Ovaj stav Jastrebov potrekpljuje delom „Copioso ristretto degli annali di Ragusa di Giacomo di Pietro Luccari ,gentihumo Raguseo“ kojeje stampano 1604 godine u Veneciji a preštampano 1790 U Dubrovniku.U samom delu se kaze daMustafa paša i Sinan paša potiču od Tavulja( gorstaka ,hajduka) iz predela Gora i sela Topojane kog Prizrena.Ovo delo je izvor i Hammerove istorije na francuskom jeziku na koju se pozivaju gotovo sve istorije Albanskog naroda a koje su zasnovane na izvorima Pietra Luccaria koji je kao putopisac zapisao ono što je čuo od meštana Kuksa,pa je velika sumnja u verodostojnost takvog izvora.Sa druge strane stanovnici Opolja i Gore , Naimova istorija osmanske države ,kao i kazivanja hrišćana Prizrena koja je prof P.Srećković preneo kao prepis letopisa manastira sv.Marko-Aksentija daju podatke o ređenju u Gori,odnosno u današnjem Dragašu,blizu mesta gde se danas nalazi danas novoizgrađena dzamija.Druga stvar koja je stvarala zabunu je mesto rođenja drugog Sinan paše koji je čak ratovao sa Sinan pašom goraninom,a koji je živeo i nekoliko decenija posle njega,a koji je rođen u selu Vilja,koje se nalazi u Ljumi,ispod planine Korab i blizu sela Kalis gde se nalazila tvrđava Doda-kalesi.Naime i ovaj pojas sela koja se nalaze južno od sela Šištejec je sve do ulaska Turskih trupa u ovaj pojas u 15.veku bio deo etničkog Goranskog esnafa.Selo Vilja koje se pominje kao rođenje Sofi Sinan paše,je dobilo naziv za vreme Saumilove uprave ovim pojasom,odnosno po ćerki sina cara Samuila,Radomiru.Izvorno ime sela je Vila,i ovo selo je nekoliko kilometara udaljeno od sela Radomir koje i danas pod tim imenom postoji u podnožju Koraba.Samo utvrđenje nodi ime po Dozdu Radomiru,danas su samo ostaci koji arheološki još nisu ispitani.U istoriografiji postoje podaci (Marin Bici,početak 17.veka) da je negde oko 1590 godine Turska vojska poharala ovu tvrđavu,pokupivši veliku količinu blaga iz tvrđave.Ovaj pojas Goranskog esnafa će zajedno sa selima u oblasti Opolja prvi ući u Albansku asimilaciju,jer propast Srpske srednjovekovne države je omogućio nesmetani prodor plemena Miridita u ovaj pojas,a kasnijom Islamizacijom i asimilaciju.Stoga je diskutabilno i etničko poreklo Sofi Sinan paše,mada ostavljamo istoriji da date činjenice potvrdi. I ovaj veliki vojskovođa je u dva navrata bio sadrazam-u danasnjem vremenu bi ta titula bila u rangu premijera,što bi značilo da je bio drugi čovek carstva posle sultana.U istoriografiji hrišćanstva će Sinan paša ostati upamćen po spaljivanju moštiju srpskog svetitelja sv.Save na Vračaru u Beogradu 27.aprila 1594 godine nakon učestvovanja srba na strani Habsburške monarhije u ratu 1593/1594 godine,za vreme njegove uprave nad ovom teritirojom.Upravo mešanje ova dva velikana osmanske države kod zapadnjačkih istoričara bila je bitna činjenica koja je postala stav koji se provlači do dana danasnjeg,a prosto je zasnovan na izvorima koje su dobijali od meštana Ljume koji su pričali o svom Sinan paši.Druga bitna činjenica je da se ovim problemom nije bavio niko sa teritroje Gore,nešto je o tome pisao Hasan Kaleši sa orjentalnog instituta u Sarajevu,ali je većina radova od strane Albanskih istoričara koji naravno daju prednost verodostojnosti Hammerovoj i Jastrebovoj verziji i time svojatajući ovog velikog vojskovođu i vladara. Ono što se da videti iz činjenica istoričara Naima je da je za vreme cara Sulejmana stekao zvanje carskog telohranitelja (harem-i-hass) u činu glavnog vođe carske straže (časnegira).Bio je ( miriliva) načelnik u sledećim oblastima :Malatija,Kostomuni,Tripoli,Guzza.Zatim je bio beglerbeg u Egiptu(Misir),Halep i Erzurum.Gotovo u svim mestima u kojima je vladao podizao bi velepne dzamije,vakufnine.Nakon što je osvojio Jemen vraća se u Istanbul gde postaje načelnik flote i dobija zvanje Vezira.980 godine po hiđri ili 1573 godine osvaja Tunis,a dve godine nakon toga postaje Sadrazamumesto Ahmed paše,koji je mnogo poznatiji u istoriji kao Mehmed paša Sokolović.Ovde napominjemo jednu veliku činjeničnu grešku koja se pojavljuje u delu „u katalozima pećkih patrijarha“-Glasnik srpske crkve knjiga VI ,1868 god.,na strani 246 gde se mešaju ove dve istorijske ličnosti,pa se čak Sinan paša svrstava u sokoloviće.Ova greška se podkrala iz činjenice da je današnje selo Šajnovce u srednovekovnim dokumentima poznato kao Sokolović,pa je stoga sto je na turkom soko-šain,ovo mesto dobilo ovakav naziv Šajnovce,pa je mesto porekla pogrešno dovedeno u kontekst porekla Sinan paše.994 godine(1585) je postavljen za načelnika Šamsko elajeta.Tri godine nakon toga ponovo postaje Sadrazam ali posle samo godinu dana je zbačen.U 1001 godini (1592) ponovo postaje po treći put Sadrazam.Nedugo zatim još u dva navrata je zbacivan i ponovo imenovan na mesto Sadrazama 1003 i 1004 godine (1594-1595 godine).Preselio se na ahiret 4. šabana 1004 godine ( 3.april 1596 godine).Živeo je punih 90 godina.U Turskim dokumentima izdatim 1858 godine koji su opisivali sultane,sadrazame i kapadun paše se beleži da je pet puta bio sadrazam u sledećim vremenima:I PUT od rebbil evelja 988 do zillhiđe 990 (5.5.1582-5.12.1582);II PUT od 17 đemaziulj evelja977 do 11 ševala 999 (3.4.1589-2.8.1591);III PUT od 25 rebiljul ahira 1001 do 6 đamauil ahira 1003 (29.1.1593-16.02.1595);IV PUT od 29 ševala 1003 do rebiulj evalla 1004 (7.7.1595-19.11.1595) V PUT od 19 rebiulj ebelja 1004 do 4.šabana iste godine kada se preselio na ahiret.U tim dokumentima se otkriva da se preseljenje na ahiret dogodilo u Istanbulu i da je đuma namaz klanjan u dzamiji AjaSofija,a da je pokopan u tuljbetu „parmak kapusa“-pored rešetkastih vrata.Svoju veliku zadužbinu podigao je u Prizrenu koja nosi naziv po njemu.Pogreške pri interpretaciji godine završetka dzamije koja se datira na oko dvadeset godina nakon smrti Sinan paše,proističe iz fabulacije I.Jastrebova koji natpis na dzamiji“isal-i-dzennet“ koji bi označavao za sve ljude,pretvara iz azbučne u numerološke varijacije i izračunava da je ona sagrađena tek nakon smrti Sinan paše.Ova dzamija nosi naziv i Bajrakli dzamija zato što je podizanjem crvene zastave na minaretu ove dzamije bio znak svim ostalim mujezinima na drugim dzamijama da je dosao vakat ezana i molitve.Ono sto je intrigantno je da je u toku gradnje dzamije korišćen i materijal sa manastira Sv.Arhanđeli koja je bila zadužbina srpskog cara Dušana.Upravo datirajući pogrešan datum izgradnjei pojavu drugog Sinan paše koji je nekoliko decenija nakon njega vladao I.Jastrebov izvlaći zakljucak da je takozvani Sofi-Sinan paša sagradio dzamiju i razrušio manastir Sv.Arhanđela.Međutim Sofi Sinan paša je samo završio gradnju ove đamije što potvrđuje godina 1615 koja se nalazi na zidu dzamije.U vreme kada je ona građena Sofi-Sinan paša je bio valija Ofena( danasnje Budimpešte),pa je tek nakon njegovog imenovanja za beglebega Rumelija dzamija definitivno završena.Pored ove dzamije još jedna zadužbina je delo Sinan paše –dzamija u Kačaniku.Sinan pašin sin Muhamed paša je bio beglerbeg Rumelije u dva navrata a oko 1602 godine i valija Damaska u Siriji.Za njegovo vreme je već uveliko dzamija bila građena.Ono što je definitvno izazvalo zabune za graditelja je događaj iz 1762 godine kada su velike poplave u Prizrenu izazvale urušavanje dela dzamije.Po predanju svedoka događaja,bake igumana Aksentija „Voda reke Bistrice potkopa dzamiju Sinanovu,oborivši svu pripratnu dzamijinu i za tim podiže kamen na grobu Sinanovu i izvalja iz groba telo crno kao ogoreli panj i uze ga voda crna kao krlja i odnese ga“.Ovde napominjemo da je telo Sinan paše koje je poplava odnela telo Sofi-Sinan paše koji je bio pokopan u tuljbetu dzamije,a ne telo Sinan paše goranina koji je pokopan u tuljebtu AjaSofije.Telo Sofi Sina paše koji je bio zet sultana Bajazita, a koje je prvobitni bilo pokopano na mestu Barukthane blizu Cannakale je 1731 prenešenou tuljbe u Prizrenu nakon obnove prvobitnog mesta pokopa nakon otkrića da se telo nije raspalo ni nakon 150 godina pokopa. Po predanju predaka S.Igumanovasultan Selim je imao običaj da obučen u ruvo derviško zajedno sa još četiti derviša u tajanosti obolazi carevinu.Tako je pri putu u Goru i Opolje naišao na stada ovaca koje je čuvao Sinadin( Sinan paša),kada su na njih poleteli čobanski psi veliki kao lavovi.O ovakvim događajima se može dosta pročitati u samom delu P.Srećkovića. Iako je život Sinan paše bio pun ratovanja,nostalgija za rodnim krajem ga nikad nije napuštala.Nakon postizanja uspeha postao je i vladar zemljom na kojoj se rodio.Po P.Srećkovićučak je u samoj Gori i Opolju ima svoju dvore u koje je dolazio i odmarao.Ovi dvorovi su bili izgrađeni još za vreme vladavine Kukli bega,koji su se nalazili na pojasu današnjeg sela Belobrod i međe sela Plajnike i Radeša.O postojanju ovih dvorova svedoći i poseta Jastrebova u XIX veku koji tražeći nailazi na ostatke dvora koje je lokalno stanovništvo posle skoro trista godina koristilo za cuvanje sena u gornjem delu,a stoke u donjem.O vezanosti za svoje rodno mesto govori ferman sultana Murata III koji je izdat rebilj ahira 994 ( 1585 god.).On se razlikuje od svih drugih fermana po tome sto je sav u zlatu.Krajem prošlog veka bio je u vlasništvu Imama sela Topojane Iljijaz age.Ima trinaest redova i prevod sa turskog glasi: „Bivši moj sadramaz,sada mnome naznačeni valija elajeta Šam,Sinan paša s namerom da učini hajrat sledeča sela:selo Čajla koje mu daje svake godine dobitaka 600 akci,Vila koje mu daje 4000 akči,Topojane 5000 akci,Kalis 8000 akci,ravnim nacinom Balešće,otkupljeno Sinan pašom od spahije Ljuftija sa dohodkom od 300 akce, poklonio je stanovnicima ovih sela sa svim planinama,vrtovima,njivama i sumama koje su u granicama tog sela u večitu njihovu sopstvenost.Naređujem da se niko nije usudio uzimati od stanovnika sela ni ušura ni danak sa ovcama ni drugog kakvog mu dragog tereta i danka sa zemalja koje su postale sopstvenost ovih ljudi“ Ovaj ferman ukazuje da su neka sela u Ljumskoj oblasti imala nezavisnost u vlasništvu i plaćanju poreza, ali je ovakav vid hasova koji su bili posebno zaštićeni carskim fermanima bio karakterističan za celu Goru,Opolje i Ljumu.Takvi fermani nose nazive prema selu Šajnovce i zovu seŠainđijama po kojima stanovništvo zadržava veliki broj privilegija u odnosu na bilo koji drugi narod u Rumeliji.Blagodatima koje je uspeo da obezbedi Sinan paša za svoje zemljake je zasigurno bila velika olakšica i jedan od uslova preživaljavanja na tim terenima kroz vekove.Iako u istorigrafiji postoji sumnja da je Veliki Vezir imao vremena i mogućnosti da se nekad vrati u rodni kraj,zapisi sa porušenih crkvenih elemenata u Gori nam daju ovakve podatke.Istražujući ovaj teren Miloš.M.Milivojević polovinom 19.veka daje jedan interesantan dokumenat o natpisu na ploči,porušene crkve u centralnom delu sela Zlipotok.Daćemo prikaz natpisa,koji se odnosi na obnovu stare crkve koju je sazidao srpski kralj Dragutin,stariji sin kralja Uroša na početku XIII veka,nakon rušenja od strane Sinan paše.Prikaz natpisa je zbog nemogućnosti štampanja adekvatnog ćiriličnog fonta : .‚‚ † иzволенiем божїем дарованиїемь светаго мu единородна сына и помоmiю светога дuха сеи свети и божествени храм св¦ Иwана крстител" соzдана св. Драгuтиномь нареYенымь Теокистомь, по раzорениi проклетог Симиадина паши, подиже и wбнови попъ. Петько ^ zлипотокъ реком топалъ са zлипотоYане во годиmе ^ соzданїа мира #зÓ. рÓ. чÓ. лÓ. богь да га прости аминь.’’ Iz datog zapisa se vidi da je svojim pohodima u 16.veku Sinan paša,porušio većinu tada postojecih crkava koje su sazidane neposredno ili u vreme Samuilove uprave,odnosno II Bugarskog carstva,a ovaj podatak nam otkriva da je srednjovekovna srpska drzava i crkva nasledila crkvene elemente Samuilove drzavnosti.Ovim natpisom se pokazuje nedvosmisleno njegovo prisustvo u Gori i nakon postavljanja na mesto Velikog Vezira Osmanskog carstva. Pored zadužbina u Prizrenu,Kačaniku postoji veliki broj đamija po svetu koja su zadužbina Sinan paše.Pre svega dzamija u Egiptu ,ostaci dzamija u Famagusti na Kipru,dzamija u Damasku,dzamije u Istambulu.
Potomci Sinan paše su u Turskoj,ali njegovo delo i duh još zive u Gori,Opolju i Ljumi.