Kako se kroz poslednjih 7oo godina menjala etnička karta Gore i kako su pojedina mesta ušla u proces asimilacije
Kako se menjala granica oblasti Gora
Oblast Gore skoro preko 1000 godina cini zasebnu oblast,bez obzira na drzavu odnosno vladara koji su upravljali sirom teritorijom pod kojom je ova oblast potpadala pod njihovom upravom.Zasebnost ove regije je uslovljena geografskim karakteristikama terena i istorijskom cinjenicom da je skoro citav ljudski vek cinila neku oblast granice između drzava ili vladara koje su se u oblasti Gore najcesce razgranicavale.Ova oblast je bila granicnik iz razloga geografskih karakteristika terena.Ove karakteristike su visoki planinski venci,sa zapadne produzetak dinarskog venca,koji se zavrsava Koritnikom i Galicom,odnosno Šar planinom sa istočne strane koje se spajajuci na juznom delu cine klin koji zatvara Kosovsku ravnicu.Sliv reka ovog pojasa pripada slivu Drima koji je pritoka Jadranskog mora,dok sliv reka sa juzne strane Sar planine se uliva u Vardar i pripada Egejskom slivu.Upravo je Sar planina granicnik ova dva basena: Kosovskog i Vardarskog.Ove cinjenice su u srednjem veku cinile razlog da oblast Šare bude granicnik jer je obezbeđivala dobro zaleđe od napada na dublje teritorije zbog teske prohodnosti visokoh planinskih venaca.Tako je za vreme I Bugarskog carstva upravo Šar planina bila severozapadna granica ovog carstva.Tek nastankom Samuilovog carstva oblast Gore sa svih strana potpada pod upravu Samuilove drzave.Nakon propasti Samuilove drzave oblast potpada pod uticaj Vizantije,koja prakticno u smislu izvrsne vlasti nije imala kontakata sa gorštacima u ovim regijama.Jacanjem i sirenjem srednjovekovne Nemanjicke drzave krajem XIII i pocetkom XIV veka ove oblasti bivaju ukljucene u sastavni deo Nemanjicke drzave.Iz datog perioda se jasno moze odrediti granica oblasti Gora,na osnovu zemljoposedstva sela i oblasti između dva manstira koja su su se razgranicavala upravo u oblasti Gore.Deo sela Sistavec i Oresok je pridodat vlasnistvu manastira Hilandar,a ostali deo Gore je bio u smislu zemljoposedstva deo manstira sv.Arhanđela.Srednjovekovne hrisovulje izuzetno precizno omeđuju granice sela prema toponimijama i geografskim karakteristikama,obzirom da je toponimja gotovo ostala ista gtranica se danas moze rekonstruisati gotovo sa stoprocentnom preciznoscu.Iz datih izvora se vidi da je oblast danasnjeg Opolja po sastavu stanovnistva,karakteristikama i obavezama sastavni deo Gore.Istocna granica pojasa Gore je bila iznad sela Lokvice ,gde su bili prvi blizi katuni plemena Siklja-Arbanasa koji je imalu ulogu carske straze zajedno sa mestanima Radese i Plajnika.Na zapadnoj strani prva Arbanaska plemena su Miridita u oblasti koja je kasnije poznata kao Ljuma,a deo Goranskih sela u tom delu ukljucuju i Topojane i Novoselo.Pošto je Prizren bio centar drzavnosti za vreme uprave cara Dušana,ovaj deo je njegovom zaduzbinom dobio poseban tretman u smislu granica,zemljoposedstva i obaveza.Ovakav status i granica ce se odrzati sve do prve polovine XVI veka kada zapocinje "zlatni vek" Osmanske drzave.Ove okolnosti podrazumevaju da je pod upravom Mehmeda Kuklji bega,koji je kao sin Hajredina,jednog od upravitelja Kalkadelena(Tetova) dosao u ove krajeve i postao vladar ovih teritorija,nasleđujuci prava autonomije ovih oblasti.Cinjenica da je u drugoj polovini XVI veka sadrazam odnosno veliki vezir celog osmanskog carstva Goranin obezbeđuje veliko sirenje Islama.U samoj Gori pored nekoliko porodica ciji je izvorni islam arapske etiologije,islam prihvataju katuni Arbanasa koji su bili na obodima tadasnje Gore.Ova okolnost ce umnogome doprineti prvoj asmilaciji delova Gore,jer je prihvatanje Islama vremenom isla sa prihvatanjem i albanskog jezika prevashodo u delovima Ljume i Opolja.Konacan proces asimilacije Opoljskih Gorana u Albanski etnicki esnaf se dogodio nakon 1793 godine kada je ove delove pohodio i poharao cuveni Mahmud paša Skadarski koji je sa svojom Arbanaskom vojskom poharao ove krajeve,porusio drustveni poredak.Narod je u konacnoj asmilaciji.Oni koji su se odupreli bili su prinuđeni na preseljenje u junije delove kao sto se dogodile sa delom zitelja sela Kukovce i Kukljibeg,koji nastanjuju delove danasnjeg sela Kukualjane,zadrzavajuci svoj jezik.U narednik 50 godina Goranski jezik se gubi u delovima Opolja i Ljume,sela Topjane,Novosel,Brodosavce,Plavje,Plajnike....sada su bila deo Albanskog jezickog podneblja.Na pocetku XVIII veka skoro svi autori koji su pisali o putovanjima iz ovih regija navode da u Opolju samo jos pokoji starac zna "zboriti"nasinski jezik.O ovome govore M.S.Milivojevic,I.S Jastrebov,A.Giljferding,Oto Dubislav Pirh...U jednom opisu iz 1829 godine se kaze"U Opolju i Ljumi bilo je jos starih ljudi koji nisu hteli promeniti svoj jezik na arnautski;ali posto su ovi starci pomrli u Opolju se sa svim prestalo sluziti nasinskim jezikom.Cak su nam neki mestani Ljume pricali da su njihovi ocevi pricali nasinskim jezikom.Sada gotovo niko osim par staraca u Opolju ne govori nasinski vec svi zbore arnautski"Istrazujuci ove tragove vidi se da na pocetku XIX veka goranski entitet na prostoru Opolja i Ljume se gubi.Narocito u oblasti Ljume u selima Radomir,Cajlja,Kalis,Topojane iz razloga arnautskog okruzenja sa gotovo svih strana plemenima Mate,Miridita,Fande koje su koristile prolaz u ovoj oblasti za upade u Dukađin.U samom selu Topojane se do skoro sedme decenije XIX veka slavio praznik koji je nosio turski naziv "Ali-gjun" odnosno po hriscanskom kalendaru sv.Ilija.Gubitkom jezika i nacionalne pripadnosti etnosu na pocetku XIX veku je deo Opolja i Ljume asimilovan u albanski nacionalni korpus.Ostatak Gore ce narednih stotinak godina biti omeđen jezickom barijerom,bez spoznaje o istom nacionalnom identitetu.Ova jezicka barijera je uslovljavala i ređe kontakte i slabije rodbinske veze.One su se odrzavale sada u krugu istojezicke konglomeracije.Balkanski ratovi ce udariti pecat novom prekajanju etnicke mape Gore.Ulaskom srpske vojske u ove regije,desio se uzasan zlocin.Ukoliko je uopšte moguce gradiranje zlocina ono je ipak najvece bilo u Ljumskim selima koja su u prethodnih 100 godina usle u albanski nacionalni korpus.Vise je razloga za to.Jedan je nesumljivo veliki otpor koji su zitelji zapadnih padina Koritnika pruzali prolasku dela srpske vojske,predvođeni ljudima iz Zapoda,Sistajeca,Borja,Topojana,Kalisa,Novosela i delom sa Istocne strane iz sela Rabca i Vranista.Drugi razlog krvave osvete je cinjenica da su upravo sa ovih prostora velikani osmanske drzave Sinan pase,Goranski i Viljski,koji su ostali upamceni po spaljivanjima mostiju sv.Save 27.04.1594 god u Beogradu i rusenju manastira i grobnice cara Dusana-manastira sv.Arhanđeli iznad Prizrena.O pokolju u Ljumi je pisao i Njujork Tajms.Prenecemo neke izjave aktera ovih događaja radi ilustracije,radi se o pismu vojnika cete generala Jankovica nakon prolasku kroz ovu oblast"Dragi prijatelju ja nemam vremena da vam pisem opsirnije,ali vam mogu reci da se strasne stvari događaju ovde.Ja sam prestravljen od njih, i stalno se pitam kako ljudi mogu biti tako okrutni kako da se počine takve okrutnosti . To je strašno. usuđujem se reći više, ali JA se usuđujem reći da Ljuma (albanska pokrajina uz reku istog imena), više ne postoji. Nema ništa osim , leševa, praha i pepela. Postoje sela od 100 , 150, 200 kuća, gde više nema jednog čoveka, doslovno ni jednoga. Mi prikupljamo njihova tela u grupama četrdeset do pedeset, a onda ih probušimo našim bajonetima do poslednjeg čoveka. Pljačka se događa svugde. Nacelnik je rekao vojnicima da idi u Prizren i da prodaju tamo ukradene stvari".Najveca sela u ovoj oblasti su gotovo nestala sa lica zemlje.Jedini vid prosirenja Gore desio se u ovom vremenu Balkanskih ratova,kada je veliki broj muhađira iz Goranski sela,odlazeci za Tursku,zadrzava se na istocnim obodima Sar planine u danasnjim selima Urvic i Jelovjane.Cinjenica da su oni imali slicno jezicno okruzenje,a kasnije i status makedonske nacionalnosti u SFRJ je uslovio nesto ređe kontakte i slabije trazenje identiteta upravo vecinom od zitelja tih sela.Ono sto je neosporno je da su ti muhađiri krenuli za Tursku,a presli samo nekih par desetina kilometara juznije i tu ostali.Nakon deset godina od upada srpska vojska se povlaci iz regije Ljuma,odnosno do danasnjeg prelaza Vrbnica pod međunarodnim pritiskom vojne intervencije.Naime srpska vojska je i nakon druge decenije dvadesetog veka ostala duboku u pojasu Ljume,do samog Kuksa,na osnovu granice koju je iscrtao francuski general Frans de Pere,ali je nakon pretnji vojnom intervencijom zapadnih sila,prihvacena granicna linija koja je povucena nakon londonskih pregovora 1913 godine.Ovom novom podelom sela sa zapadne strane Koritnika ostaju u Albaniji,i danas dan se nalaze u ovoj drzavi.Kontakt se odrzavao do 1948 godine,gotovo da granica osim papiroloskog postojanja nije imala ulogu prave granice.Tek nakon sukoba Tita sa Staljinom i cuvene rezolucije inforbiroa,Albanska strana hermeticki zatvara granicu.Gotovo 45 nakon toga zitelji obe strane Koritnika i Sare su mogli ponovo da se vide,cuju,razgovaraju.U pojasu sela sa nasinskim jezikom u Albaniji pokusana je nasilna asimilacija kroz Albanski sistem skolstva,i zabrane javnog obracanja na maternjem jeziku.Ovaj proces je uspeo samo u nekim elementima,govor i etnicka pripadnost se odrzala,ali nacionalna je orjentisana na drzavu u kojoj zive.Stoga danasnja Gora u samoj Gori cini teritoriju koja je omeđena jezickom teritorijom od sela Dragas do sela Restelica na jugu,odnosno Radese na istoku i sela Krstec na zapadu u Kosovskom delu Gore.U Albanskom delu jezicki omeđena teritorija je u devet sela,sa granicnikom sela Zapod i Sistejec.Sela u Makedoniji imaju najmanje izrazen identitet pripadnosti,kako zbog delimicne izolacije tako i malobrojnosti,kako sela tako i kontakata koje su se u proslosti događale.Danas se etnicka karta Gore svodi na jezicki entitet,odnosno na teritorije koje su naseljene stanovnistvom koje ima istu jezicku komunikaciju.Oblast Opolja i Ljume je danas sastavni deo albanskog kako jezickog tako i teritorijalnog identiteta.Na samoj slici mozete pratiti ova desavanja kroz vekove i kako se ta teritorija smanjivala.
Literatura:
Stavro Scendi: Albanian and South Slavic Oral Epic Poetry Niko Zupanic: Altserbien und die albanesische Frage Leo Trocki: Iza zavese balkanskih ratova The New York Times, 31. december 1912 Leo Freundlich: Albania's Golgotha Shefqet Hoxha: Kërkime për besimet fetare në Lumë Muharrem Qafleshi: Opoja dhe Gora gjatë mesjetës, teza e magjistraturës Archbishop Lazër Mjeda: Report on the Serb Invasion of Kosova and Macedonia Dimitrije Tucovic: Srbija i Arbanija Milos S.Milivojevic: Dela prave stare Srbije Marin Bici: Iskusenja na putu CG primorja,Albaniji i Srbiji 1610 god. Ivan.S.Jastrebov : Podaci za istoriju Srpske crkve Tibor Zivkovic: Sloveni i Romeji Todor Stankovic: Putne beleske po staroj Srbiji 1871-1898 god. Stanislav Krakov: Kroz juznu Srbiju Jakov Sliskovic: Albanija i Macedonija Konstantin Jiricek: Istorija Srba Srđan Pirivatric: Samuilova drzava Milan Sufflay: Srbi i Arbanasi Stojan Novakovic: Srbi i Turci XIV i XV veka S.Misic:Hrisovulja manastira sv.Arhanđeli Finkel, Caroline: Osman's Dream: The Story of the Ottoman Empire, 1300–1923 Creasy, Sir Edward Shepherd: History of the Ottoman Turks: From the beginning of their empire to the present time Halil Inaldzik: Osmansko carstvo u klasicno doba 1300-1600 godine Inalcik, Halil and Quataert, Donald, ed. An Economic and Social History of the Ottoman Empire, 1300–1914