Pogled na poreklo i etnicko bice Gore-Prof.Sadik Idrizi
Sadik Idrizi O porijeklu i etničkom biću stanovnika Gore
Apstrakt. Pitanje porijekla stanovnika Gore već više decenija zaokuplja mnoge istražvače sa prostora Balkana pa i šire. Posebno je interesovanje pojačano u periodu raspada Jugoslavije, zapravo, proteklih dvadesetak godina. O Gori su pisali mnogi autori koji su u svojim historijsko-političkim ili antropo-geografskim istraživanjima uglavnom bili jednostrani a u zaključcima tendenciozni. Ključne riječi: etnička grupa, identitet, Gorani, Torbeši, bogumilstvo, asimilacija, etnogeneza. Abstract. The question of origin of the Gora population attracts many more decades authors from the Balkans and beyond. Special interest intensified during the breakup of Yugoslavia, in fact, over the past twenty years. About Gora area many authors wrote in their historic and political or anthropo-geographical researches and very often were mainly one-sided and tendentious conclusions. Key words: ethnic group, identity, Gorani, Torbesh, bogumilism, assimilation, ethnogenesis. 1. Porijeklo i etnogeneza stanovnika Gore je veoma složeno i kompleksno pitanje koje zahtijeva realan i sveobuhvatan naučni pristup. Do sada su o Gori i Goranima pisali mnogi autori iz svih balkanskih zemalja i šire.Po jednima Gorani su etnički Bugari, po drugima Makedonci, po trećima Srbi, a ima i stavova i mišljenja prema kojima su Gorani turskog ili albanskog porijekla. Postoje i autori koji Gorane smatraju potomcima Bogumila. Stavovi većine dosadašnjih autora i njihov odnos prema ovom pitanju bili su determinirani nacionalnom pripadnošću autora. Do sada su o Gori pisali drugi, i uvijek su ovo pitanje postavljali i tretirali u kontekstu balkanskih etničkih razgraničenja. I pojedini autori koji potiču iz Gore i koji se zadnjih decenija bave ovim pitanjem pripadnost Gorana posmatraju u zavisnosti od uticaja kojem su izloženi, u zavisnosti od sredine u kojoj su živjeli i školovali se, ali i od ideologije kojoj su pripadali. Sve do 1912. godine, pa i docnije, stanovnici Gore se u nacionalnom pogledu poistovjećuju sa Turcima. Mada se ova identifikacija, prije svega, vezuje za vjersku pripadnost i označava pripadnost Islamu, ona u sebi sadrži i elemenat pripadnosti turskoj državnoj zajednici. Jer, gotovo petsto godina turske vladavine je u narodu stvorilo osjećaj zaklona i sigurnosti. Osim pomenute, u narodu su u upotrebi i još neke odrednice kao “našinec”, Torbeš i geografska odrednica Goranin. Inače, na zvaničnim popisima stanovništva (1961 – 1991) stanovnici Gore se u najvećem broju izjašnjavaju kao Muslimani. 2. Odsrpskih autora o Gori su pisali: Panta Srećković, Spiridon Gopčević, Jovan Cvijić, Jefto Dedijer, Jovan Hadživasiljević, Jovan Trifunovski, Miodrag Vasiljević, Mil. Milojević, Milisav Lutovac, Mitar Pešikan, Radivoje Mladenović i mnogi drugi. U projekte su bile uključene i čitave nacionalne institucije. Srpska akademija nauke i umetnosti je preko svojih instituta nekoliko godina radila na velikom projektu pod imenom GOS (Gora, Opolje i Sredska). Svi srpski autori, gotovo bez izuzetka, Gorane tretiraju kao Srbe. Ovu tezu prvi je pokrenuo ruski konzul u Prizrenu Ivan Stepanovič Jastrebov 70-tih godina XIX vijeka. On je boraveći u Prizrenu obišao Goru i ostavio značajne podatke iz toga perioda. Mada je poznata njegova nacionalno-politička orijentacija, njegove konstatacije se ponavljaju i u ozbiljnijoj naučnoj literaturi sve do naših dana. Kasnije je većina srpskih autora nastavila da Gorane prikazuje kao dio svog naroda. Mahom koriste izraze „Srbi muhamedanci”, „islamizirani Srbi”, „poturčenjaci”, „poarbanašeni Srbi” i slično. Dakle, Jastrebov je bi prvi koji pokrenuo tezu o srpskom porijeklu stanovnika Gore. On je još 70-tih godina XIX vijeka pisao o “turčenju” stanovnika Gore: “Docnije se Gora poturčila; u gomilama su Srbi počeli veru menjati od pre 200 godina.”[1] Ovi njegovi stavovi o prelasku na islam stanovnika Gore, donekle se poklapaju sa turskim defterima. Naime, ako je prošlo 200 godina od prihvatanja islama u Gori do sredine XIX vijeka, to znači da se ovaj proces dogodio sredinom XVII vijeka. I prema turskim defterima početak islamizacije u Gori se vezuje za sredinu XVI vijeka a završetak za sredinu XVII stoljeća. Putopisac Spiridon Gopčević piše: “ Na obroncima Šar-planine živerazbacani ostali Srbi koji su delimično zaboravili svoj jezik. Govore jedan mešani oblik srpskog i albanskog. Oni se nazivaju Goranima.”[2] Prema Jefti Dedijeru Gorani su Srbi muhamedanci.[3] A Jovan Hadži Vasiljević smatra da su “svi Gorani srpskog porekla”[4] Mitar Pešikan, analizirajući lične antroponime turskih popisa iz 1452 i 1455. godine, došao je do zaključka da su oni nesumnjivo srpski i na osnovu toga zaključuje da su Gorani prije islamizacije bili pravoslavni Srbi.[5] Isto mišljenje ima i o goranskim toponimima iz turskih i srpskih izvora ovoga perioda. Jovan Cvijić je pisao o “poarbašenom srpskom stanovništvu” u šarplaninskim župama: “I šarske župe Ljuma, Opolje, Gora, u nekoliko i Sirinić, naseljene Arbanasima i u njima je poarbanašeno srpsko stanovništvo. Samo su se Srbi u prizrenskoj župi Sredskoj potpuno održali”, te nastavlja, “U šarplaninskoj župi Opolju proces arbanizovanja izvršio se tek u toku XVIII i XIX veka. Ovaj je proces najdocnije bio u župi Gori, čije stanovništvo još govori srpski, tu je do skora bilo porodica od kojih je jedan deo bio pravoslavni i srpski, drugi muslimanski i arbanaški.”[6] Milisav Lutovac je, tragovima Jastrebova i Petra Kostića, prvi put obišao Goru tidestih godina XX stoljeća. Lutovac je napisao knjigu Gora i Opolje [7] i veoma je zaslužan za promociju srpske opcije u Gori. On, na osnovu terenskih istraživanja, izvodi zaključak po kome je Gora naseljena “Srbima muslimanske vere” kao i da je u Gori “održan etnički kontinuitet od srednjeg veka do danas”. Govoreći o stanovništvu Gore i Opolja on kaže: ”Etnički procesi su se razvijali drukčije u Gori, a drukčije u Opolju. U Gori je staro srpsko stanovništvo primilo islam, ali je zadržalo jezik. Obrnuto, u Opolju su izgubili i jezik i veru podležući asimilaciji doseljenih i pomuslimanjenih Arbanasa”. Goranski antropološki tip Lutovac opisuje kao pretežno “smeđe kompleksije, pravilnih slovenskih crta lica” ali zapaža da „među Goranima se sretaju i ljudi vrlo zagasite boje kože, upalih živih i malih očiju, kod kojih se jasno mogu prepoznati tragovi cincarskih predaka. Sem toga, sreta se po koji čovek mongoloidnih crta, što je verovatno ostatak turskih Juruka, koji su dolazili kao stočari na ove planine i tu se stalno nastanili.“[8] Napominje, takođe, da se “cincarski i juručki elemenat brzo asimilovao”. Cvijić je opisao Goru na svom putovanju po Balkanskom poluostrvu. Interesantno je njegovo mišljenje koje je iznio o Aromunima, a posebno zanimljiv je njegov stav o Mijacima i Torbešima: “Po svim prirodnim osobinama ovo je mogla biti jedino oblast aromunskih stočara. Verovatno da su oni tu živeli u početku Srednjega veka, a nesumnjivo je, da su se po njoj i docnije naseljavali. Oni su provodili leto na suvatima, a zimi su se spuštali na jug Balkanskog Poluostrva, u jegejsko ili jadransko primorje.“ Interesovanje za Goru od strane srpskih naučnika ne prestaje ni danas, već je poslednjih dvadesetak godina pojačano. Intenziviraju se aktivnosti na promociji “goranske etničke grupe” što je rezultiralo velikim projektom SANU Šarplaninske župe Gora, Opolje i Sredska (poznatijem po skraćenici GOS)[9]. Istraživanja na terenu je obavio Geografski institut “Jovan Cvijić” i trajala su u periodu od 1991 - 1994. godine. U ovaj Projekat je bilo uključeno i dvadesetak drugih naučnih i stručnih ustanova i 93 istraživača. Rezultati “istraživanja” su kasnije publikovani i objavljeni u tri knige. Na ovom Projektu je radilo i nekoliko saradnika iz Gore, ali je Harun Hasani ideolog, organizator i pokretač svih aktivnosti na ozvaničenju “goranske etničke grupe”. Na samom početku druge knjige GOS-a govori se o potrebi hitnosti ozvaničenja ove ‘grupe’ te autori ističu da ”…stoji činjenica da Goranci jesu posebna etnička grupa koja je ne samo odolela albanizaciji i aspiracijama makedonskog nacionalizma, već je u svom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpsko-slovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korena i slojeva, izgradivši osećanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i političkom životu svoje države Srbije. Stoga je status etničke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati pre narednog popisa stanovništva. Međutim, takvoj odluci treba da prethodi organizovana stručno-informativna akcija koja bi imala za cilj da sveukupnom goranskom entitetu razjasni značenje pojma etničke grupe i određene prednosti takvog statusa u smislu očuvanja etničkog i civilizacijskog identiteta.”[10] Autori Projekta insistiraju na razlikama i izdvajanju Gorana iz muslimanskog korpusa, te stoga to pitanje veoma često potenciraju u svojim stavovima: “Goranska etnička grupa se po svom kulturnom i etnopsihičkom entitetu bitno razlikuje od svih ostalih muslimanskih populacija u zemljama prethodne Jugoslavije. To se prvenstveno odnosi na bošnjačko-sandžački etnonacionalni supstrat iz koga je, uostalom, i stvorena politička muslimanska nacija početkom 60-tih godina voljom tadašnje jugoslovenske i bosansko-hercegovačke političko-ideološke vrhuške.”[11 Dragoslav Antonijević u tekstu Etnički identitet Goranaca zaključuje „da se u etničkom nasleđu Goranaca sučeljavaju i preklapaju nekoliki kulturni slojevi; starobalkanski, slovenski (srpski), orijentalni i drugi, koji daju osobeno duhovno i materijalno obeležje Gorancima, čime se oni i razlikuju od kultura bližih i daljih suseda“.[12] Slično tvrdi i Milovan Radovanović, rukovodilac Projekta GOS. „Treba prvo naglasiti da je ova etnička grupa stvorena dugotrajnim antropogeografsko-etnološkim procesom, čije ishodište i osnovu čini srednjovekovna pravoslavna srpsko-slovenska populacija, u simbiozi sa srodnim i drugim etnokulturnim starobalkanskim slojevima i orijentalnim uticajima, koji sa tradicionalnom kulturom i islamizacijom, predstavljaju glavne komponente njene etnogeneze.“[13] 3. Od bugarskih autora o Gorisu pisali: VasilK’nčov, JordanIvanov, StefanMladenov, EmilMilanovidr. Jordan Ivanov je na početku 20. vijeka zapisao: ”Oblast Gora leži između Šare i Koritnika uz pritoke rijeke Ljume. Cijelu kotlinu naseljava staro bugarsko stanovništvo Gorani, Goralije koji su u XVII i XVIII vijeku bili primorani da prime muhamedanstvo. Poznati su pod imenom Torbeši, dobijenom od susjednih Bugara. Gorani, pak, sami sebe zovu Turcima, dok u internom razgovoru priznaju da se zovu Torbeši i da su staro mjesno stanovništvo bugarskog roda koji su islamizirani, tj. primili muhamedanstvo. Gorani - Torbeši kući govore bugarski jezik.”[14] Ivanov definiše vokalski sistem i leksiku: „Vokalni sistem je kao u skopskoj Blatiji i Karšijaku. Rečnik je isto takav.“[15] Isti autor konstatira da „Gorani - Torbeši kući govore bugarski jezik.”[16] Vasil K'nčov 1900. godine, govoreći o jeziku stanovnika Gore, kaže: “Govor im je mnogo čist i ima sve odlike debarskog bugarskog narečja“[17] I Stefan Milanov ima slično mišljenje: „ U okolini Prizrena treba da se istakne nalik na čisto bugarski elemenat u planinskoj oblasti Gora, gdje sam napravio moje zapise 1916. godine.“[18] 4. Osamdesetih godina XX vijeka pojačano je interesovanje za Goru i Gorane u Makedoniji. Većina makedonskih autora smatra da su Gorani Makedonci-muslimani. Osnovni argumenti za ovakve tvrdnje su lingvističke prirode i činjenica da goranski govor ima sličnosti sa zapadnomakedonskim govorima. Drugi argument u dokazivanju o makedonskom pporijeklu Gorana je folklor u kojem ima dosta balkanističkih elemenata. Posebno je u dokazivanju makedonskog porijekla Gorana bio aktivan Nijazi Limanoski. Branko Kavkale Goru smatra integralnim dijelom makedonske etničke i jezičke teritorije. Istu tezu zastupa i Blaže Ristovski tvrdeći da su Gorani Makedonci. On odbacuje rezultate istraživanja Mitra Pešikana o srpskoj toponimiji i antroponimiji Gore u srpskim i turskim srednjovjekovnim izvorima, te relativizira i istraživanja M. Lutovca i J. Cvijića. Božidar Vidoeski Gorane smatra Makedoncima: „Jedna poveća kompaktna grupa islamiziranog makedonskog stanovništva sa makedonskim maternjim jezikom živi u oblasti Gora na srpskoj i albanskoj teritoriji.“[19] 5. Posljednjih decenija XX stoljeća svoje interesovanje za Goru i Gorane pokazuju i autori koji su porijeklom iz Gore ili pripadaju bošnjačko-muslimanskom krugu. Prije svih tu je Nazif Doklje, iz albanskog dijela Gore, Sadik Idrizi, Vejsel Hamza, Harun Hasani, Alija Džogović, Mesud Islamović, Muhamed Nezirović, Husein Bašić, Džemaludin Latić i drugi. I kod ovih autora nema jedinstvenog odnosa prema jeziku i etnogenezi Gorana. Gotovo uvijek njihov stav po ovom pitanju ovisan je od mjesta u kojem su se školovali i ideologiji kojoj su bili izloženi. Jedna grupa prihvata srpsku opciju, druga makedonsku, treća bugarsku. Ima i onih koji su prihvatili albansku i tursku opciju. Na kraju, značajan dio prihvata bošnjačku opciju. Harun Hasani je pisao o migraciji stanovnika Gore[20]. On je 1987. godine objavio prvu knjigu Goranskih narodnih pjesama. Knjiga obuhvata preko 400 narodnih pjesama (zajedno sa varijantama) i predstavlja značajan izvor za proučavanje narodnog stvaralaštva Gore. U Predgovoru knjige autor zaključuje da je ova poezija nastala „u jednom specifičnom obliku, govornom i pisanom, srpsko-hrvatskog jezika.“[21] Inače, Harun Hasani smatra da goranski govor pripada srpskom jeziku i da su Gorani srpskog porijekla. Nazif Doklje, inače vrstan istraživač i poznavalac Gore, uz podrobnu analizu nezaobilaznog bogumilskog pokreta, smatra da su Gorani makedonskog porijekla. On u Predgovoru knjige Goranske narodne pjesme iznosi stav da su „prema svim saznanjima Gorani makedeonskog porijekla“[22] Doklje u nekoliko svojih radova piše o bogumilskim tragovima u Gori. U tekstu „Bogumilski tragovi u Gori“[23] i kasnije u knjizi sa istim naslovom Doklje iznosi svoju tezu o vezama goranske etnogeneze sa bogumilskim pokretom. Doklje objašnjava da su Gorani prije prelaska na islam bili Bogumili te ime Torbeš smatra pogrdnim nazivom za Bogumile. Njegovi stavovi o bogumilstvu u Gori daju jedan sasvim novi prilaz goranskom pitanju i fenomenu. Doklje nije ostao ravnodušan ni kada su u pitanju aromunski tragovi i uticaji na porijeklo stanovnika Gore. On o tome, između ostalog, piše: “Na Kosovu, duž doline dva Drima, prisustvo Aromuna sada je već potvrđrno. Izvori govore da su oni prisutni i u Gori. Toponimi Šištevec koji možda potiče od Šištofc (vlaško selo), Vlahinica (Borje), Vlani Sad ( Crnoljevo) jasno označavaju aromunske ostatke. Pominjanje Vlaha u pjesmi (S’nce zajde među dve planine,/a ja legna među dve Vlahine), mikrotoponim Šundinci (mahala u Borju) od Šunda tipičan je aromunski patronim u Korči i Đirokastru, aromunske pozajmice u govoru Gore (junec, urda, ćulja, čučulj, skut, šljakulj, hrkulj, i dr.), patronim Vlaca (Pakiša) zajedno sa toponimima Ljupanovci i Ljupanovo Jabuče su drugi argumenti koji idu u prilog ovome…” [24] Doklje smatra da je uporedo sa Goranima (Torbešima), prisustvo Vlaha (Aromuna) i Juruka ali i Albanaca, sada već asimiliranim, u Gori već potvrđno. On, ipak, smatra da teza o asimiliranom autohtonom arumunskom supstratu nema historijske osnove. On ističe da je uticaj osvajanja u ovim zonama toliko udaljenim manje moguć, i da je bio suviše blijed i nedovoljno jak da bi završio asimilaciju. Drugo, smatra, da bi, ako prihvatimo ovu tezu, njihov uticaj na jezik, kulturu i slično bio srpski (a ne makedonski, kao što je ovdje slučaj), zbog njihove duge vladavine i uticaja pravosalvne crkve, koji je bio još duži u ovoj zoni.[25] Alija Džogović je u više svojih radova pisao o Gori. Najobimniji rad o Gori Onomastika Gore objavio je 1996. godine. U njemu je iznio ogromnu onomastičku građu koja pruža pouzdanu sliku iz ovg segmenta goranskog govora. Alija Džogović Gorane smatra dijelom bošnjačkog nacionalnog korpusa zajedno sa stanovnicima Župe i Podgora kod Prizrena. 6. Kadajeupitanju porijeklo i etnogenezaGorana, smatram da se ovdje radi o višeslojnom etničkom supstratu u koji su sublimirani mnogi balkanski pa i širi elementi. Zbog toga je potreban neutralani nepristrasan pristupak kose se ne bi upalo u zamku u koju su do sada često upadali mnogi autori koji su se bavili ovom problematikom..
LITERATURA
[1]I. S. Jastrebov, Podatcizaistorijusrpskecrkve, Državna štamparija, Beograd, 1879.
[2]S p i r i d o nG o p ć e v i ć, Stara Srbija i Albanija, Beograd, 1890
[3]J e f t oD e d i j e r , Kosovska Stara Srbija, Beograd, 1913.
[4]J o v a n H a dž i v a s i j e v i ć, Muslimani naše krvi u Južnoj Srbiji, Beograd, 1924.
[5]M i t a rP e š i k a n, Stara imena iz donjeg Podrinja, Beograd, 1985.
[6]J o v a nC v i j i ć, Antropogeografski i etnografski spisi, Beograd, Knjiga 4, Tom I
[7]M i l i s a vL u t o v a c , Gora i Opolje-Antropogeografska proučavanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIX 35, Beograd, 1955.
[8]M i l i s a vL u t o v a c, Cit. djelo, str. 53.
[9]Šarplaninske župe Gora, Opolje i Sredska, SANU, Geografski institut“Jovan Cvijić”, Beograd, 1995.
[10]Projekat GOS, Knjiga 40/II, Beograd, 1995, str. 4-5.