Pelivanstvo je oblik rvanja karakterističan za Kosovo i Makedoniju, ali se često sreće i u Sandžaku. Pojava pelivanstva kod nas vezuje se za dolazak Turaka i predstavlja značajne običaje na našem tlu. Sama reč pelivan potiče od persijske reči pelevan što znači junak. Kod nas je ova reč dobila dvojako značenje: šire, koje označava čoveka izvanrednih fizičkih sposobnosti, i uže, čovek koji se bavi specifičnim narodnim oblikom rvanja. Kod nas su se pelivani najpre nalazali na dvorovima aga i begova koji su ih držali radi svoje slave i zabave. Pretežno su bili Turci, ali se kasnije pelivanstvo, paralelno sa islamom, proširilo i među stanovništvo naših krajeva. Takmičenja u pelivanskom rvanju se održavaju prilikom raznih svečanosti,svadbi ili prilikom obrezivanja (suneta) muške dece. Obično se u ovim prilikama takmiči nekoliko parova takmičara - pelivana, uz pratnju zurli i bubnjeva(tupana). Pelivani nastupaju goli do pojasa u posebnim kožnim čakširama zvanim kispet, i namazani uljem što jača i štiti kožu, a otežava hvatanje. Borbe se odvijaju na otvorenom travnatom terenu. Pelivani ulaze u borilište svaki sa svoga kraja i idu prema sredini. Tu se rukuju, naprave krug pljeskajući se po nogama, vrate se u sredinu hvatajući se za ramena kao da će početi sa rvanjem, opuštaju ruke i još jednom krenu unaokolo. Vrativši se u sredinu započinju borbu zauzevši predhodno visoki početni stav, savijeni u pojasu i spremni za napad. U toku borbe dozvoljen je veliki broj hvatova akcija, stoga pelivansko rvanje veoma liči na savremeno rvanje slobodnim stilom. Često se upotrebljava takozvani kurtpandž(zahvat koji podseća na dupli nelzon), bondruk (hvat s leđa za vrat), sarma (uvrtanje sa prebacivanjem), čerek (hvat iza pasa i ispod jedne noge). Takmičenje može da traje veoma dugo. Ponekad se borba prekida zbog mraka i nastavlja narednog dana. Ako borba traje predugo događa se da borci dizanjem ruke traže od sudije da objavi nerešenu borbu. Pelivan je izgubio borbu ako: dodirne tlo obema plećkama, dođe u položaj mosta ili polu-mosta, bude dignut sa tla do visine svojih kolena ili više, preda borbu iz bilo kojeg razloga. Tokom borbe može da dođe do odluke, a da se borba ne prekine odmah. Sudija ima više. Pošto obično rvu dva para paralelno, za svaki par se izaberu do tri sudije (svako selo ima par dobrih starih pelivana, pa se oni pojavljuju kao sudije, a njihove se odluke primaju bez pogovora). Pelivani su podeljeni na četiri grupe ili kategorije, i to po sposobnostima. U najvišu kategoriju idu baš - pelivani, najbolji i nepobeđeni (četvrta ruka). U drugu baš – alti, koji su gubili samo od pelivana najviše kategorije. U trećoj grupi su bujukorta -pelivani, koji su gubili od obe kategorije. Poslednja kategorija kičikorta -pelivani, sastavljena je od početnika.Pelivan se obično vaspitava uz oca ili nekog rođaka iskusnog pelivana ili dobrog poznavaoca pelivanstva. Dete se uvodi u manja takmičenja čim poraste i pokaže prirodnu snagu. Uglavnom se selekcionišu veći, snažniji momci.Roditelji se brinu da budućem pelivanu pruže što bolji život i ishranu, a ako to ne mogu, pomažu im seljani. Kao i u ostalim narodnim sportovima mnogo se pažnje poklanja odmoru pre takmičenja. Pelivani bivaju pošteđeni težih seokih radova, a najboljom pripremom se smatra bivanje na planini uz dobru ishranu. Borba je gotovo jedini trening, mada kako kažu seljani, pelivan se vežba i na drvo: privlači ga,diže, čupa, savija. Blizu Prizrena, u kraju Gora opštine Dragaš, pelivanstvo se posebno raširilo.Prvi pelivani krajem XVI i početkom XVII veka bili su nadničari i naučili pelivanstvo od turskih pelivana. Takmičenja su se organizovala prilikom svadbenih svečanosti,a kasnije povodom svih proslava. Pravila nalikuju onima pri takmičenju slobodnim stilom. Postoji šest kategorija: teška, poluteška, srednja, polusrednja, laka i polulaka. Turski nazivi ovih kategorija su: baš, bašalti, orta, bujukorta, jenlik, bujukjenlik. Kategorizacija zavisi od težine i sposobnosti borca. Takmičenje traje dok jedan ne pobedi ili sudija ne proglasi borbu nerešenom. Pobeda se postiže obaranjem protivnika na leđa i podizanjem protivnika do ramena. Zabranjena je grubost (lomljenje ruke, diranje ili udaranje osetljivih delova tela). Sudije, takođe iz redova pelivana, kažnjavaju prestupe opomenom, a najteže kazne su isključenje borca. Borba može trajati i po nekoliko sati. Takmičari se bore na mekoj livadi, a za to vreme sviraju zurle i udaraju gočevi prateći ritam borbe, dok gledaoci u krugu oko livade glasno bodre borce. Svaka pobeda se oglašava udaranjem u gočeve, dok pobednik izvodi ritualni pozdrav: desnom rukom trlja pantalone, zatim se diže u vis,prislanja čelo i klanja se publici, i to sve nekoliko puta. Pelivan je u kožnim pantalonama zvanim kispet, koje se kao i golo telo mažu jestivim uljem. Mnogi goranski pelivani koji su u poslednjih 200 godina trijumfovali na prvenstvima u Krk Bunaru, koja se sada održavaju u Jedrenima u Turskoj, i sada se pominju u Gori.To su: Karcula, Rahim, Hazlum, a svi su nosili nadimak Pelivan.
Karčula pelivan-jedan od najvećih Goranskih pelivana-iz knjige "Gora daleka i sama" Prof.S.Idrizi
Karcula je bio veliki pehlivan iz Kruševa. I danas u cijelom našem kraju živi legenda o njemu i junaštvu njegovom. Majke još svojoj djeci tepaju : “Ka će porasteš, da mi bideš ka’ Karcula”. Pravo ime mu je bilo Emin, ali ga svi znaju i pamte po nadimku koji je dobio u ranoj mladosti. A u njegovo vrijeme, pred kraj XIX vijeka, svako je selo imalo svoga pehlivana. Narod još pamti i pominje Džapuna iz Pakiše, Bećira iz Radeše i Burča iz Restelice. Mjesecima prije borbe selo je pripremalo i hranilo svoga pehlivana, jer je on bio njihov ponos i dika. U nekim selima pravila se zajednička svadba i tada su pozivani pehlivani iz svih krajeva Carevine – iz Stambola, Skoplja, Tetova, Prizrena. U Restelici je pravljena zajednička svadba svake godine 23. avgusta. Toga dana jeu selu sklapano i po šezdeset novih brakova. Cijelo selo jebilo na nogama. Osim čobana, koji su bili u planini, svi su bili zauzeti oko svadbe. Za taj dan se u selu zakolje na desetine grlasitne i krupne stoke. Na čestitanje dolaze prijatelji i rodbina iz svih okolnih sela. Osim borbe pehlivana, organizuju se i konjske trke. Učestvuju konji iz cijele nahije, čak i iz Ljume. Pobjednik kao nagradu dobija vola.Najveće selo u Gori se mora pokazati. Sve mora biti savršeno. Karcula se uoči svake borbe nedjeljama pripremao i ustajao rano. Pošto bi klanjao sabah, odlazio bi pored rijeke i satima se hrvao sa vrbama. Mnogi su u selu govorili da je “skrenuo”, da“ošof po tupani”. Teško mu je pala poruka koju je dobio od čuvenog pehlivana iz Restelice Omera, zvanog Burčo: - Svakoga dana pojedem po jednog brava, a tebe ću pojesti kao jagnje. Karcula je samo ćutao i spremao se za borbu. I selo je ćutalo i spremalo se za taj dan. A taj dan je brzo došao. (Svi dani brzo dolaze, samo se nama čini da nije tako.) Sve što je moglo da hoda, izišlo je na ledinu ispod sela. I mlado i staro. Žene u bijelim šamijama gledale su iz daljine, a muškarci se nagurali do samih pehlivana. Borba je počela. Pehlivani u kožnim čakširama, “k'spetima”, maslom premazani klize iz ruku kao jegulje. Bježe jedan od drugog, mjerkaju se. Burčo, kao vo uhranjen, sav se trese. Ko zna koliko je samo jagnjadi pojeo protekle zime i proljeća. Karcula je tokom borbe razmišljao samo o jednoj stvari - ako pobijedi biće“baš” u cijeloj Gori. I drugo, do bola ga je pekla poruka koja je stigla od Burča. Bio je ljut i uvrijeđen. To mu je davalo poseban motiv i snagu. I publika se podijelila. U jednom trenutku je izbila tuča u gledalištu. Utrčali su čauši, hodže i stariji ljudi te nekako smirili zagrijanu masu. Bilo je vrijeme pred kosu, vrijeme kad stižu prve trešnje. Bio je vakat koji može da izmami i pokrene. Bili su dani svadbi koji liče na rosu . Bili su dani koji počinju od podneva i traju ipamte se do kraja života. Borba je trajala gotovo dva sahata. Pehlivani su se topili na suncu, publika se drala bez prestanka. U jednom trenutku je Karcula, stari iskusni mejdandžija, kleknuo na koljeno, poduhvatio i na rame podigao debelog Burču. Bila je to pobjeda i radost jednih. Bila je nevjerica i tuga drugih. Kao u svim borbama, kao u cijelom ljudskom životu - koji je samo pobjeda i poraz. Mjesecima se o tome govorilo, do neke nove borbe i pobjede. A Karcula ih je nizao. Postao je nadaleko čuven. Kasnije su ga pozvali a on prihvatio da ode u daleki Stambol. Postao je najveći pehlivan u cijeloj ondašnjoj Turskoj. S vremena na vrijeme, u selo bi stigao neki haber o njemu. Pričalo se da je stigao do samog sultana. (Za sve koji odu u Stambol, govori se dasu stigli do sultana.) Čulo se i da je bio veliki ratnik u borbama protiv Rusa i da je bio ranjen sedamnaest puta. Najzad je pao u rusko zatočeništvo i odveden je na neko pusto ostrvo u Crnom moru. Dok je ležao u ćeliji, sjetio se svog sela u dalekoj Gori. Sjetio se svojih roditelja i djevojke Asime kojoj je obećao da će se, kad-tad, vratiti. Uvijek mu se javljala njena slika kako sa česme u centru selađugumom zahvata vodu. Ta ga je slika pratila i u svim pehlivanskim borbama širom svijeta. Sa tom slikom je nizao pobjede. Odlučio je da se, ukoliko bude pušten iz tamnice, odmah vrati u svoj gotovo zaboravljeni kraj. Tek je u tamnici shvatio da slava i junaštvo uništavajuljudskost i osjećanja, shvatio je da u životu postoje i sitnije stvari koje donose više radosti. U tamnici se sjetio i stare majke koja ga je molila da ne odlazi, jer se, govorila je, “niko odatle nije vratio”. Po sklapanju primirja, sam je sultan tražio da Karcula bude oslobođen. Izvršena je razmjena zarobljenika i on je pušten u zamjenu za nekoliko visokih ruskihoficira. U Stambol je stigao mršav i nedovoljno zacijeljen. Bio je gladan i iznemogao. Ušao je u prvu aščinicu i poručio cijeli jemek koji su imali. Toliko se prejeo da je pao i na mjestu ostao mrtav. Barem je takavhaber stigao u selo. Takav je haber stigao i do njegovih starihroditelja. I njegova djevojka je tada “presekla” svaku nadu da će Emin održati amanet. I sve do danas u selu se pričada je tako završio veliki Karcula.
x x x
Kadgod neko pomene Karculu,meni se javlja slika iz ranog djetinjstva. Bilomi je petnaest ili šesnaest godina. Živio sam ujednom malom kosovskom gradiću. Bila je rana jesen i na susjedovom su krovu drijemali golubovi. U dućan ulazi starac, naš prvi komšija, Turčin Sado.
-Bak, Gorče, bak !
Ispod kaputa vadi staru požutjelu gazetu. Samo dva lista i veliki naslov EMIN GORALI ŠAMPION. I nekoliko fotografija. Na jednoj Emin u našoj nošnji, staroj. Na drugoj u pehlivanskom k´spetu, krupan kao planina. I ispodnje PARIS 19.. godina. Starac uzima novine i odlazi. Nikada nisam saznao šta je još pisalo u njima. Kasnije sam često pitao starije ljude u selu da mi još nešto kažu o Karculi. Znali su samo da je bio veliki pehlivan, najveći u cijeloj Turskoj. I ništa više. Sve je ostalo zamotano, u magli. Cijela je naša prošlost takva. U legendama i fragmentima.