Istina o Barskom slučaju od 15. marta 1945. kada je streljano više od dvije hiljada Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je veoma malo predstavljena kosovskoj i široj javnosti. Kako nam jedan od preživjelih nedavno reče "0 zločinu u Baru proteklih šezdesetak godina nije smjelo da se razmišlja a kamoli nešto napiše". Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, mada se zna da su taj zločin počinili partizani i da su stradalnici bili Kosovari sakupljeni iz različitih sredina. Nasilna mobilizacija je obuhvatila i Bošnjake prizrenskog kraja. Medu streljanima bilo je i Bošnjaka iz Župe i Gore. Primjera radi, samo iz Gornjeg Ljubinja u Baru, crnogorskom gradiću streljano je 12 mladića, iz Donjeg Ljubinja devet, dok iz Gore sedmero. Iz Jablanice od 50 mobilisanih njih šest je steljano. Te 1945. godine, marta mjeseca iz Gornjeg Ljubinja nasilno je u dva navrata "mobilisano" 27 osoba. Jedan od dvanaestorice koji je sačuvao glavu je i Mehmed Kaplani. Nažalost Zabidin Elezi, Rakip Elezi, Rakip Ademi, Kasem Hodža, Ramiz Ademi, Bajram Ademi, Amet Maksuti, Muhamed Maksuti, Zuljo Ibra, N. Ibra, Bajruš Osmani i Amet Osmani zauvijek su ostali zatrpani u nekoj od jama u Baru. Mehmed Kaplani, nakon što nas je ljubazno primio, donio je hrpu papira gdje je uredno bilježio šta se u Baru marta 1945. godine desilo. - Mobilizacija se desila u subotu, 10. marta 1945. godine kada su nas okupili i odveli do Sredske, pa zatim do Prizrena. Na početku su nas izvjestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Nijemaca, koji su se "ukopali" negdje na Primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali "pik" od vlasti bili su mobilisani. Iz Drajčića je bio Slave Kekov, iz Gornjeg Sela Miloš, iz Ljubižde Trajko, dok iz Mušutišta Spiro Petković i neki Petko koji je u Baru bio ranjavan i kome je amputirana noga. On je ležao sa mnom u bolnici i nakon povratka na Kosovo, radio je u Suvoj Reci, u jednom kiosku. Na žalost, nekima ne znam prezimena. Vodio nas je neki policajac Marko iz Lokvice. Kada smo stigli u Prizren, čekali smo ispred vojne pekare u prizrenskoj kasarni. Bilo nas je oko 4.500, smještenih u tri dugačka plehana hangara sagrađena od strane Italijana. U tim hangarima boravili smo 17 dana. Nakon toga, bio je ponedjeljak, odveli su nas kod stare prizrenske pošte i ponovo vratili u kasarnu, gdje su nam dali po dva hljeba i suvu hranu. I tako smo krenuli na put neizvjesnosti. Prošli smo Šadrvan, Kuri česme, Žur i stigli u Kuks gdje smo i prenoćili. ' Na mjestu gdje se spajaju Bijeli i Crni Drim, u blizini jednog razrušenog mosta prenoćili smo, da bismo ujutru rano krenuli za Puku. Tamo su nam ponovo podijelili po dva hljeba i suve hrane. Tako smo stigli do Skadra, gdje smo prenoćili u bivšim turskim kasarnama iznad grada. Tu smo jeli neki pasulj koji je smrdio na gas, pa nas je poslije toga tjerala muka. Kasnije su stigli i brice iz Skadra, koji su nas ošišali "na nulu". Bili smo prepuni vaši, jer se tada nosila vunena odjeća. Nekako smo izdržali do Skadra. Negdje oko ponoći naređeno nam je da moramo u "pokret". Na kapiji nas je izlazilo po dvije stotine. Svo vrijeme do Skadra vodila nas je piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške "kragujevke" i u Skadru su nas predali 10. Crnogorskoj brigadi, koji su bili dobro naoružani i obučeni u "engleske uniforme". Nisu nam davali vode, pa smo preko žica od djece u Skadru kupovali vodu za pet leka. Šest dana i noći nam je trebalo da stignemo u Bar. Po dvije stotine nas je preko Skadarskog jezera bilo prenošeno do sabaha. U blizini Bara bilo je jedno mjesto sa česmom na kojoj je bilo napisano "Crna Gora". Tako smo i prvi put vidjeli more. Tako smo stigli i do Starog Bara, koji je bio pun maslinaka i primorskog voća. Prošli smo i pored dvije džamije u Baru. Između Starog i Novog Bara bila je jedna livada. Tu su nam dali odmor. Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali kada je neko htio da napuni vode iz rijeke. Oni su nas smatrali dezerterima. Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: "Na gotov's, majku vam vašu", da bi dalje produžio. U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: "Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana." Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: "Dajdža, ima da nas streljaju". Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao. Kada sam ranjen i u predjelu glave, iznad noći sve mrtve su, vjerovatno, pokopali po jamama kod te livade, a ranjenike su kasnije prebacili u bolnicu. Dok su nas prebacivali do bolnice nekim malim engleskim kamionima, primjetili smo jednu ženu kako nosi vode. - Sestro, malo vode! - rekao sam joj. - Kako da ti dam vode kad si mi ubio brata? - rekla nam je. Tako su nas žedne odveli do ambulante. U ambulanti u Miločeru bio sam smješten sa još oko dvjesto ranjenih, da bi me kasnije prebacili na liječenje u Herceg Novi - sjeća se Kaplani. Na novinarsko pitanje koji su razlozi takve brutalnosti i strijeljanja, Mehmed Kaplani kaže: - U pitanju je osveta prema Kosovarima još iz perioda 1935. godine kada je tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije otela zemljište od Albanaca sa Kosova na području Đakovice i Peći i to isto dala Crnogorcima. Mnogo je takvih primjera otimanja tuđeg zemljišta. Jednom katoliku iz Trepe-tince oduzeto je veliko imanje sa kućom i dato Crnogorcima. Tako su uradili i u Duš-anovu i Ljutoglavu kod Prizrena. Otimali su albansko, tursko, muslimansko po čitavom Kosovu. Kada je Njemačka 1941. godine objavila rat, Crnogorci su počeli da bježe preko klisure prema Crnoj Gori. Tada su se Albanci njima osvetili za otetu zemlju. Prema podacima kojim raspolaže vrijedni i oštroumni starina Mehmed Kaplani, osim Bošnjaka iz Župe i Podgora bilo je nasilno mobilisanih i ubijenih iz Gore. Većina imena, kako nam reče Kaplani,. koja su pomenuta kao poginuli borci iz Gore u knjizi Miodraga Nikolića: "Prizren -S Titom ka pobedi, 1941-45", su imena ljudi koji su strijeljani marta 1945. godine u Baru. Strijeljani u Baru su: Ahmed Ahmeti i Zuber Ismailji iz Rapče, Hasan Abdurahim i Irfan Dalifi iz Baćke, Sali Jamini iz Kukaljana, Tefik Tasip iz Lještana i Naim Hamiti iz Kukljibega. Pokazujući nam dokumenta, Mehmed Kaplani nam je rekao da je do 1995. godine primao boračku penziju, te da mu je iste godine od strane vlasti uz vrlo čudno obrazloženje "da je bio na strani neprijatelja" ukinuta. Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 13.07.2002 Prizren
Priče preživelih-svedočanstvo vremena
Sabrit Bajra
Među onima koji su bili nasilno mobilisani i koji su preživjeli strahote barskog strijeljanja je i Sabrit Bajra, Bošnjak iz Skorobište, koji sa svojoj ženom i sinom živi u Ljubiždi. - Stigao je haber za mobilizaciju. U prizrenskoj kasarni partizanski oficiri su nam držali politički govor o neophodnosti mobilisanja. Iz našeg kraja bilo nas je šezdeset i dvojica. Mi smo marta mjeseca 1945. godine pješke krenuli preko Albanije, zajedno sa povećom grupom ljudi iz dreničkog kraja -započinje svoju priču Sabrit Bajra. - Kada smo stigli u Ulcinj, iz jednog motela izišla su tri Crnogorca sa njihovim tradicionalnim kapama sa ocilima (četiri "C") i nakon što su nas ugledali, prokomentarisali su: "Došli ste nam kao naručeni. Vi sa bijelim kapama ste balisti, je li? Vidjećete vi u Baru", zaprijetili su. To nam je, poslije najave u Albaniji, bila druga opomena i znak šta nas čeka u Baru - sjeća se teških trenutaka Sabrit Bajra. - Stigli smo tako i do Bara. Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, vidio sam džamiju i taman smo htjeli da se napijemo vode iz obližnje seoske česme, stražari nam to nisu dozvolili. Tada je naišao jedan muslimanski oficir, ne znam mu ime, i upitao nas je: "Odakle ste?" "Iz Prizrena" - odgovorili smo. "Slušajte dobro šta ću vam reći. Prije šest dana u Baru održao se neki sastanak ili konferencija. Vama pripremaju osvetu omladinci Crne Gore, zbog Xhafera Deve koji je načinio veliku štetu ovim krajevima" - dodao je taj bošnjački oficir. Tako je taj bošnjački partizanski oficir najavio mračne namjere i objasnio prije strijeljanja šta se sprema Kosovarima. - Na ulazu u Bar, na jedoj ledini primijetio sam, od hotela gdje smo bili smješteni, veliku gomilu ljudi kako ih dovode. To je bio užas. Da sam samo imao neki foto aparat pa da vidite taj užas - kaže Bajra i nastavlja sa opisom čina strijeljanja: - Počeli su rafali iz dva mitraljeska gnijezda, a čuli su se rafali i iz obližnjeg sela nastanjenog Crnogorcima. Ljudi su padali okolo. Prije strijeljanja sam na 150 metara udaljenosti, ispred hotela "Rumija", vidio pripremljene iskopane jame. Crnogorci su odmah nakon strijeljanja preuzimali leševe zaprežnim kolima i bacali ih u te jame. Bilo je ranjenih koji su pobacani u jame, nad njima su bacani mrtvi. Preostale leševe za koje nije bilo mjesta u jamama, kamionima su odvozili i "kipali" u Jadransko more -kaže Sabrit Bajra i dodaje: - Gledao sam taj prizor preko terase hotela. Vrata su nam bila zaključana. Odjednom, stepenicama dođe jedan čovjek. To je bio neki bošnjački kapetan. Prije tog oficira neki Crnogorac je htio da nas sve u sobi pobije. Osujetio ga je taj kapetan. "Braćo", rekao je plačnim glasom bošnjački kapetan, "otvarajte vrata. Ništa vam neću. Samo vas želim spasiti. Znate li samo koliko je vani ljudi strijeljano? Hoću samo da vas spasim." Od tuge sam zaplakao. Bio je sa mnom rahmetli Zećo Mahmuti iz Grnčara, umro je 1999. godine, kome sam rekao da otvori vrata i izvjestio sam ga da nas želi spasiti neki Bošnjak. Kada smo izišli, taj Bošnjak nam je rekao da na izlazu ostavimo sve što smo imali od opreme. Tako je i bilo. Nakon užasa koji je pretrpio Sabrit Bajra sa svojim kolegama, maja mjeseca 1945. godine prebačen je u vojnu komandu u Trogir. - Jutro nas je probudilo na nekoj lađi. Putovali smo za Dubrovnik, pa Split i najzad, do Trogira. U Trogiru su nas izvrsno primili. Dali su nam nova engleska odijela. Tu smo ostali izvjesno vrijeme - sjeća se starina Sabrit, govoreći sa većim pauzama. Niko o događaju u Baru javno nije progovorio. Sabrit Bajra navodi da kada su očevici strijeljanja pričali u Sloveniji o tome, niko im nije vjerovao. "To nije moguće", rekli su. Nakon toga događaja ništa se u javnosti nije znalo". Mada su znali oni koji su tamo bili. Po onoj narodnoj "Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje", sudbina je htjela da nakon skoro i više od pola stoljeća na našim stranicama zabilježimo stradanja preživjelih. Bilo je i dirljivih scena ispraćaja "mobilisanih". Većina njih su bili mladići. Koliko li je samo ljubavi, želja, snova i neostvarenih djela ostalo iza njih. Jedina krivica je bila što su drugačije izgledali od onih koji su osvetnički pucali u nenaoružane ljude.
Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 10.08.2002 Prizren
Priče preživelih
Bedzet Demiri
Među onima koji su uspjeli da izbjegnu "marš ka smrti" do Bara je Bedžet Demiri, rođen 1915. godine u selu Pousku. Naime, spletom okolnosti on je u zadnjem trenutku izbjegao mobilizaciju. On je na osnovu onoga što je tada čuo, kaže da je mobilizaciju izvršila 46. partizanska divizija sastavljena od Vranjanaca i Piroćanaca, koji su u Baru učestvovali i u strijeljanju. - Imao sam tada 30-ak godina i radio sam u jednom mlinu u Prizrenu kao vodeničar. U tom mlinu smo mljeli pšenicu koja je kasnije korišćena za ishranu vojske. Brašno se kasnije upotrebljavalo za priozvodnju hljeba za partizane. Bio je to sam početak 1945. godine i u tom periodu kroz grad kružila je priča o nekakvoj mobilizaciji. Vojne vlasti u Prizrenu su izdale naređenje o mobilizaciji. Oni su prikupljali regularnu vojsku, "zbog čišćenja terena od njemačkih snaga u Crnoj Gori" -sjeća se "adžo" Bedžet kome je, također, stigao poziv za mobilizaciju. - Moja majka i otac su zbog toga plakali. Kući sam ostavio hljeba samo za još dva dana. Brinuo sam se šta će biti kasnije, niko od naših ukućana nije znao šta je po srijedi. A ujedno sam bio i oženjen... Ušli su u mlin kod mene i rekli mi da spustim kamen i da ukoliko se ne odazovem pozivu biću strijeljan -kaže Demiri i dodaje: - Sakupili su nas kod nalbatnice, kod starog vojnog odsjeka. Srećom, skoro devet mjeseci sam boravio u Prizrenu, gdje sam ostao da radim u vodenici. Kmetove iz naših župskih sela nisu mobilisali jer su ih angažirali kao seosku stražu. Pomogao mi je Muharem bojadžija, dok su sa njim bila i braća Shani,' Raif i Fehim Grazhdo. Jedan od njih, Shani, je bio "damkosan" (obilježen), bio je pod istragom i bio je u zatvoru u Nišu. Adžo Bedžeta kasnije u vezi pokolja u Baru izvjestila je partizanka Anila. - To je bila, u stvari, namještaljka. Tamo je pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Tako me je nakon masakra u Baru, obavjestila Anila - partizanka. Ona mi je još rekla da mobilisani "se ovdje vode kao regulama vojska, dok se tamo ubijaju kao balisti". Anila me je, te večeri kada sam odlazio kasno kući iz mlina, obučena u nikab upitala na turskom "Ne re?" (Gdje ćeš?) Uzvratio sam da idem kući. Odjednom mi je ona, sva uplašena, lomeći prste, rekla da je u Baru bio strašan pokolj. Rekla mi je da je tamo bilo puno četnika koji su pomogli u strijeljanju. - Iz našeg sela Pouska poginula su trojica, dok iz Jablanice sedmoro Bošnjaka. Jednom našem seljaninu, otac po imenu Sinan poginuo je u Baru, zatim Osman, Šaban, Veso od Emrulovci, Misin... Na osnovu onoga što je ovaj starina čuo, poslije pokolja u Baru, preživjele "mobilisane" mladiće prebacili su u Sloveniju. Tamo su ih, navodno, obukli u nove engleske uniforme i dali im naoružanje. Prema mišljenju Demirija, strijeljanje je bilo dio plana prema kojem je trebalo pobiti što više muslimana, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. - Nakon ovog slučaja narod je bio uplašen, uplakan... Shvatili su da se radi o prevari. Opštinski organi su to znali i preko njih se vršila dodjela poziva za mobilizaciju, ali su ćutali. U javnosti se ništa nije pričalo, mada je narod znao da je u Baru pobijeno preko dvije hiljade ljudi iz ovih krajeva i da su u tom pokolju učestvovali i četnici Draže Mihajlovića, koji su bili uvučeni u partizane - kaže Demiri i dodaje da su oni samo promijenili svoja obilježja i da su taj pokolj učinili zbog vjerske netrpeljivosti prema muslimanima. - Uostalom, tako je bilo od 1941. godine, tako je bilo i u nedavnom ratu, a tako je bilo i u genocidu u Srebrenici, kada je pobijeno preko deset hiljada Bošnjaka. Bošnjaci iz Srebrenice i ostalih dijelova Bosne su ubijani samo zbog toga što su bili muslimani - konstatira starina Bedžet Demiri.